Šta muzičari slušaju: Nina Romić

Zagrebačka kantautorka Nina Romić za Balkanrock piše o svojim omiljenim albumima:

„Bio je jako težak izbor, jer jako mnogo albuma volim i dosta njih me veže za određene trenutke, mladost, odrastanje... No ipak sam se odlučila za ova 3 albuma:

Bob Dylan – Desire (1976)

Možda zvuči patetično, no rastopim se svaki put kad mu čujem glas. Definitivno je jedan od onih čija me glazba uveseljava i podiže. I možda nisam ni objektivna sasvim jer je pomalo i nestala kritičnost, postao je prečest gost u mojim zvučnicima.

Iako me oduševljava svaki put iznova, i sa novijim izdanjima, ovaj album jako volim, podsjeća me na daleke dane provedene u malom dalmatinskom selu Ruminu kod moje bake, gdje smo sestrična Ena i ja u dvoglasju pjevale uz gitaru do duboko u noć „One More Cup od Coffee“. Gitara je bila stara, a ja sam otprilike tada nekada naučila i prve akorde na njoj, i mislila sam da ću polomiti prste...

Album je iznimno topao, svaka pjesma je posebna, a zapravo osvojio me onom o boksaču Rubin Carteru, The Hurricaneu, možda i jednom od najdražih pjesama koju sam ikada čula. Nisam mogla izdržati, upravo sam je pronašla i sada je slušam.

Pink Floyd – Ummagumma (1969)

Pink Floyde sam otkrila početkom srednje škole, kad sam u bratovoj sobi pronašla CD The Wall. Odmah me zainteresirao jer je bio dupli a cover je bio minimalistički. Svidio mi se na prvu, i kako sam više istraživala tu priču, Floydi su se polako, ali sigurno uvukli ispod kože. Oduvijek me je privlačila neobična, mistična glazba, puna čudnih zvukova i psihodeličnih rješenja, pa je i ovaj album je bio veliko otkriće. Sjećam se da sam ga prvi put čula u jednoj maloj mračnoj optici gdje je radio prijatelj. Pustio mi je „Careful with That Axe, Eugene“ i vrlo me se dojmila, i na neki način potaknula da istražujem takvu glazbu, i zahvaljujući ovom albumu i Floydima sam otkrila mnoge opskurne, zanimljive psihodelične bendove iz tog vremena.

Entrance – Prayer of Death (2006)

U to vrijeme kada je izašao ovaj album sam bila prezasićena modernim indie zvukom svih tisuću bendova koji su mi zvučali jednako i nisam pronašla ništa što bi mi bilo interesantno. Ovaj album je definitivno ponudio neki novi zvuk, koji je imao poveznica sa starijom glazbom koju volim, no ipak u malo modernijem ruhu. Entrance vodi autor Guy Blakeslee i svira sa dvoje glazbenika, Paz Lenchantin na bassu i Derekom Jamesom na bubnjevima, i stvaraju jako zanimljivu i energičnu glazbu, miljama udaljenu od aktualnog i modernog zvuka, no ipak unikatnu i specifičnu. Ovo je moja najtoplija preporuka svima koji traže zanimljiv i energičan zvuk, kombinaciju novoga i staroga. Nadam se da će ova preporuka nekoga i potaknuti da nabavi ovaj izuzetan album. I naravno da će tražiti još.“

(Balkanrock.com, 16. septembar 2012)