Странице

петак, 22. новембар 2013.

Tom Keifer – The Way Life Goes (2013)


Izdavač: Merovee Records
Datum izdavanja: 30.4.2013.
Producent: Chuck Turner, Tom Keifer, Savannah Keifer
Dužina trajanja: 51:32
Žanr: Rock, blues rock, hard rock

Grupa Cinderella predstavljala je jednu od najzanimljivijih (i najznačajnijih) pojava na američkoj glam metal sceni: za razliku od pionira scene – Quiet Riota, Dokkena, Mötley Crüea, Twisted Sistera i Ratta – na koje se prelilo dosta energije i kreativnosti njihovih NWOBHM kolega, i koji su tokom inicijalnih godina svoje karijere doista svirali heavy metal, Cinderella je pripadala drugom talasu glamera, znatno više inspirisanom radovima Kissa i Aerosmitha no Black Sabbatha i Judas Priesta.

No članovi Cinderelle svoje su uzore pronašli na trećoj strani – albume Night Songs i Long Cold Winter obeležio je ledzeppelinski i AC/DC-evski bluesirani hard rock nabijen teškometalnom energijom. Sa albumom Heartbreak Station postalo je jasno da su na članove benda ogroman uticaj imali i Rolling Stonesi, no ovaj album nije mogao spasti Cinderellu od sudbine njihove glam metal sabraće. Vreme od objavljivanja njihovog poslednjeg albuma, Still Climbing, do danas Cinderella, u začuđujuće stabilnoj postavi, provela je svirajući više u Americi a manje u ostatku sveta, redovno objavljujući žive albume (od nečega se mora živeti) i ne dajući naznaka da će snimiti novo studijsko izdanje. Zato je vest o solo prvencu frontmena benda, Toma Keifera, izazavala iznenađenje među Cinderellinim fanovima: od poslednjeg studijskog izdanja benda prošlo je gotovo dve decenije, a logo Cinderelle na omotu znatno lakše bi prodao album no ime Toma Keifera na istom mestu – ako imamo na umu i da je Keifer bio glavni autor u Cinderelli, jasno nam je da su se pesme sa The Way Life Goes komotno mogle naći na petom studijskom izdanju benda. Novac, dakle, nije odigrao presudnu ulogu, i Keiferova odluka da objavi solo album umesto novog albuma Cinderelle zavređuje poštovanje.

A jedan od razloga što ovaj album nije snimljen i objavljen pod firmom „Cinderella“ mogao bi biti i taj što dobar broj fanova benda čine tvrdoglavi nostalgičari koji očekuju novi Night Songs ili Long Cold Winter, dok Keifera zanimaju (i) nešto mekši zvuk i ozbiljnije teme – na stranu činjenica da pevanje njegovim karakterističnim vrišteće-hrapavim glasom za Keifera, koji je tokom dobrog dela devedsetih bolovao od pareze glasnih žica, danas svakako predstavlja veliki napor. Tako je nešto od vokalnog stila koje je negovao u vreme najveće slave Cinderelle moguće čuti tek u refrenima bržih pesama sa The Way Life Goes, koje, opet, ne čine ni polovinu materijala na albumu. Keiferov vrisak na početku uvodne „Solid Ground“, dakle, daje lažan nagoveštaj, no sama pesma umnogome otkriva šta možete očekivati od bržih pesama sa albuma: energičan, nebrušeni hard rock prošaran bluesom – na albumu nema sintetičkih boja, umnogome karakterističnih za žanr u kome je Keifer stekao slavu (mada ne i za radove njegovog benda); instrumenti poput usne harmonike i orgulja, karakterističniji za rane faze hard rocka, jasno otkrivaju da Keiferovo srce kuca znatno više u ritmu šezdesetih i sedamdesetih no osamdesetih. To nikako ne znači da The Way Life Goes možemo nazvati anahronim, naprotiv – upravo brži komadi, „Solid Ground“, „It's Not Enough“, „Mood Elevator“, te „Cold Day In Hell“, uz „Ain't That A Bitch“ glavni favorit autora teksta kada je o ovom albumu reč, nose uspešan spoj tradicionalnog i modernog, kako u aranžmanima i produkciji, tako i u melodiji. Jedina pesma koja unekoliko podseća (pre svega napevom „na-na-na-na-na“) na rane radove Keiferovog matičnog benda je završna „Babylon“, no ako imamo u vidu tematiku pesme postaje nam jasno da je ovakva forma proračuta sa ciljem stvaranja određene atmosfere, dok uvođenjem saksofona u pesmu postaje oneobičena.

Ni balade sa The Way Life Goes – „A Different Light“, „Thick & Thin“, „You Showed Me“, te prekrasne „Ask Me Yesterday“ i vedri folk rock „The Flower Song“ – ne podsećaju odviše na Keiferove stare radove. Nema u njima pompeznosti Cinderellinih power balada; balade sa ovog albuma su, iako se gdegde mogu čuti gudači, umnogome svedene – u njima dominiraju akustična gitara i klavir – i intimne. I upravo balade, uz naslovnu numeru i pomalo makabristični komad „Welcome To My Mind“, ostavljaju utisak da je The Way Life Goes album duboko iskren i ličan. Još od Heartbreak Station bilo je jasno da Keifer nije tek običan blazirani „kosoš“, no The Way Life Goes ostavlja utisak i da je to što svetla velikih reflektora više nisu uperena u njega možda probudilo ono najkreativnije u njegovom biću. Jasno, lepo je biti na vrhu, no tu još niko nije proveo čitav vek, „Aint that the way life goes?“, pita se Keifer u naslovnoj numeri. „Svakako da jeste, i sad, šta je tu je, i ovim sam sasvim zadovoljan“, kao da veli Keifer, koji se odlično snalazi u ulozi kantautora.

Ocena: 4,1/5

Spisak pesama:
1. „Solid Ground“ – 4:06
2. „A Different Light“ – 3:55
3. „It's Not Enough“ – 3:03
4. „Cold Day In Hell“ – 3:40
5. „Thick And Thin“ – 3:42
6. „Ask Me Yesterday“ – 3:54
7. „Fools Paradise“ – 3:23
8. „The Flower Song“ – 4:09
9. „Mood Elevator“ – 3:34
10. „Welcome To My Mind“ – 3:23
11. „You Showed Me“ – 4:19
12. „Ain't That A Bitch“ – 3:07
13. „The Way Life Goes“ – 3:43
14. „Babylon“ – 3:34

(Balkanrock.com, 23. novembar 2013)

понедељак, 18. новембар 2013.

Zabranjeno Pušenje - Radovi na cesti (2013)


Izdavač: Samostalno izdanje
Datum izdavanja: 10. 10. 2013.
Producent: Toni Lović, Sejo Sexon
Dužina trajanja: 45:00
Žanr: Rock, world music

Da je izdavaštvo kakvim smo ga do pre desetak godina poznavali umrlo govori i činjenica da se na postavljanje albuma za besplatan download odlučio i jedan sastav sa vrha rock scene rahmetli Jugoslavije. Jubilarni deseti studijski album Zabranjenog Pušenja („šesti studijski album Sejovog Pušenja!“, reći će neki, doduše sve malobrojniji) postao je dostupan za besplatno preuzimanje sa zvaničnog sajta benda (www.zabranjeno-pusenje.com) 10. oktobra u 10 časova.

Trademark zvuk Pušenja – srednjestrujaški gitarski rock sa etno i world music (izvrsna manuchaovska „Tri kile, tri godine“, te orijentalnim zvucima bojena „Egzotične ljepotice istoka“) elementima (za koje je ponajviše zaslužna violina sjajnog Roberta Boldižara), na momente garažne žestine – dominira albumom. Satirično pero Seja Sexona nije nimalo otupelo, on je i dalje majstor priče o malom čoveku u mutnim vremenima („Tri kile, tri godine“, „Lav“, „Egzotične ljepotice istoka“), a u energičnim pesmama „U tvoje ime“ i „Neprijatelj“ na maestralan način se pozabavio temom jedne sorte budala – za budale, štono se kaže, kao ni za pečurke, nema semena, no za ovu naročitu sortu je ovaj deo sveta posebno plodan – koje je, poslednjih godina, sve više na ovim prostorima:

„Forsiramo diktatore, napadamo vojne baze
Citiramo svete knjige, treniramo kamikaze
Rado ćemo izdajice razapeti na stub strama
Progutaće crna zemlja svakoga ko nije s nama

Ponajviše od vremena ja prosjedim ispred kuće
U gradu je gej parada i vehabije i tuče
Vani šeta lijepi đavo, al' mu niko ne zna ime
Djeca šute i ja šutim i svi bojimo se zime“
(„U tvoje ime“)

„Kratak je put, braćo
Od sunčanih dana do otvorenih rana
Kratak je put, braćo
Od ruke na ramenu do grada u plamenu
Kratak je put, braćo
Od oca nacije do mobilizacije
Kratak je put od čuvara rodne grude
Do 'Cijenjeni haaški sude... '“
(„Neprijatelj“)

Sejo više vidi no oni pod brdom – mlađi izvođači, koji svoje pero nisu vežbali u vremenima kada je satira mogla biti opasna rabota i koji se nisu nagledali svega čega on jeste – te je u stanju da napravi odmak od opštih mesta – lopova iz fotelje, pedofila u mantijama, kriminalaca i starleta, turbo folka i rijaliti programa – i sa puno uspeha ukaže na zlo koje čeka tu, iza ugla. Razume se, to ne znači da na novom albumu Pušenja nema i tih opštih tema, ali su one obrađene sa puno duha – „Teško je reći vlastitoj djeci / kad pitaju gdje su Gormiti i keksi“ („Tri kile, tri godine“); „Perfektna tetovaža, džepovi puni šarenih laža / Zgužvana kravata i iPhoni od  zlata“ („Mafija“) – i duhovitosti, u kojoj je ostalo dosta novoprimitivističkog. Ukratko, Sejo na Radovima na cesti potvrđuje status jednog od najvećih rock liričara ovih prostora.

Uprkos mračnim temama, Radovi na cesti su, ne možemo se oteti tom utisku, poprilično optimističniji od njihovih prethodnika, kako muzički, tako i tematski – „Ti voliš sapunice“, „Kafana kod Keke“, „Klasa optimist“, te duhovita balada „Reci 'da' svemu“.  Činjenica da je „Klasa optimist“ finalna na zvaničnom delu albuma (poslednja pesma na albumu, „Neprijatelj“, označena je kao bonus numera), čitavi Radovi na cesti dobijaju izrazito vedar ton. (Razume se, percepcija bi mogla biti znatno drugačija ako kao početak i kraj celine posmatramo uvodnu „U tvoje ime“ i „Neprijatelja“.) Svojevrsnom vedrinom odiše i emotivna balada „Boško i Admira“, koja počinje ritmom marša i stihovima o zemlji u kojoj je „nešto prekrilo vrijeme“ pa „nešto ljudi zaboraviše“, a završava se prekrasnim prepletima gitare i violine, vedrinom koja dolazi od podsećanja da su srca dva „stavila ljubav ispred zastava“. Ova balada muzički, te tihom setom i pričom o ljubavi uništenoj ratom umnogome posdeća na „Lijepu Almu“, no poređenje koje se nameće je ono između „Boška i Admire“ i pesme o ljubavi između Milana i Fazile, poređenje koje baš i nije red praviti, ne samo zato što je je priča o Milanu i Fazili izmišljena. No ako pesmu „Boško i Admira“ ipak rešimo da uporedimo sa pesmom „Ljubav udari često tamo gdje ne treba“, biće jasno da pva nema poetske lepote, ali ni, što je mnogo važnije, emotivnog naboja kao potonja. I upravo je taj emotivni naboj ono po čemu se albumi (sad već valja naglasiti:) Sexonovog Pušenja – uključujući i Radove na cesti – ne mogu meriti sa albumom Ja nisam odavle – mada bi se ne samo mogla meriti, veći bi ga i prestigla kompilacija na kojoj bi se našle „Fildžan viška“, „Možeš imat' moje tijelo“, „Yugo 45“, „Lijepa Alma“, „Počasna salva“, „Nema više“, „Dobro dvorište“, „Domovina“, „U gradu gdje nisam rođen“ i ine pesme slične tematike, te potresna „Kad procvatu behari“ snimljena sa Arabeskama.

A pominjanje albuma Ja nisam odavde nas navodi da se setimo onoga što odavno priželjkujemo. Eto, u narednoj godini Das Ist Walter proslaviće trideseti rođendan, a takvi su jubileji, kao što znamo, dobre prilike za pomirenja. Tjah, pusi snovi. Sejo Sexon je danas legitimni naslednik Waltera, Sabaha sa šejtanom, Zemlje Safari i Malih priča o velikoj ljubavi ne samo zbog prava na ime – Sejo je , ako i nije imao Neletove scenske energije ni vokalnih sposobnosti, sve ove godine radio pošteno, srčano i – uspešno, taktizirao nije, ali mu je taktika bila dobra, za raju nije igrao, ali je igrao kako je raja želela da Zabranjeno Pušenje igra. (Neki će reći da je posredi nedostatk sklonosti ka artizmu, ali će drugi na to uzvarititi da je reč o istinskoj ljubavi prema rokenrolu.) Proizvod talenta talenta, srčanosti i beskompromisnosti mora biti kvalitet – kakav je slučaj i sa Radovima na cesti. Fakat.

Ocena: 3,7/5

Spisak pesama:
  1. „U tvoje ime“ – 2:51
  2. „Tri kile, tri godine“ – 4:01
  3. „Ti voliš sapunice“ – 3:16
  4. „Kafana kod Keke“ – 3:53
  5. „Boško i Admira“ – 5:34
  6. „Reci 'da' svemu“ – 4:27
  7. „Mafija“ – 3:27
  8. „Lav“ – 4:35
  9. „Egzotične ljepotice istoka“ – 4:39
  10. „Klasa optimist“ – 3:51
  11. „Neprijatelj“ (Bonus) – 4:26
(Balkanrock.com, 18. novembar 2013.)