Странице

понедељак, 27. август 2012.

Šta muzičari slušaju: Srđan Marjanović


Naš čuveni kantautor Srđan Marjanović za Balkanrock govori o nekima od svojih omiljenih albuma.

 „Ja sam tip koji se muzikom i gitarom bavi već četrdeset godina. Slušao, pratio i voleo mnoge bendove i izvođače. Snimio četranest svojih albuma i desetak singlova. I to poprilično iskustvo je iskristalisalo muziku koja najvise prija mom senzibilitetu. Na žalost, tu nema puno „novih“ bendova i solista. Daleko više volim prave svirače u onom izvornom smislu, nego tehno i DJ varijante, naravno uz dužno poštovanje svega trenutno aktuelnog.

Foreigner – Foreigner 4 (1981)
Foreigner je američki bend, koji svira pravi hard rock (u startnoj postavi je bilo i Britanaca). Muzika jasna, puna ritma, briljantan vokal, svirači perfektni. Tražio sam njihov (po meni najbolji) album Foreinger 4 gotovo ceo jedan dan u Londonu (prvo je izašao u Americi). Bio sam presretan kad sam ga konačno kupio. Sa razlogom je bio skoro duplo skuplji od sličnih engleskih izdanja. Tu je i meni najdraža njihova pesma „Urgent“. Pevači Lou Gramm (stari) i Kelly Hensen (novi) su priča za sebe... Taj album je često na mom gramofonu…

Gary Moore – The Essential (2003)
Gary Moore! Zaista mi je žao sto ovaj čovek nije više među nama. Prvi put sam ga gledao (i slušao) pre tridesetak godina, kada je gostovao u Beogradu kao član grupe Colosseum. Mnogo kasnije, postao je „Gary Moore“! On je sve ono što volim i poštujem kod rock gitariste. Ima snagu, energiju, emociju, tehniku i brzinu (kad zatreba). Svira blues, na rokerski način. Gibson Les Paul kao da je napravljena baš za njega. Volim njegov album The Essential, a pesma „Still Got the Blues“ je moj favorit.

Pink Floyd – The Dark Side of the Moon (1973), Wish You Were Here (1975)
Pink Floyd! Mislim da njih ne treba posebno predstavljati. Za mene je to muzika atmosfhere, „psihodelija“ koja prija. Albumi The Dark Side of the Moon i Wish You Were Here. Uvek ih puštam kad mi treba mir i kad o nečemu želim da razmislim. Ta muzika „leči“ i uz nju mozete i nešto drugo da radite… Šteta što su od benda praktično preostali samo Waters i Gilmour... Nekoliko puta su ponovo okupljali Floyde. Voleo bih da nas obraduju makar još jednom…

Eto, to bi bio moj trenutni izbor. Mozda ću sledeće nedelje slušati nešto drugo?“

(Balkanrock.com, 28. avgust 2012)

понедељак, 13. август 2012.

46. Gitarijada: Živ je rokenrol, umro nije


Na ovogodišnju Zaječarsku gitarijadu vaš reporter otišao je za svoj groš, sa željom da posao ostavi kod kuće i da se dobro provede. Međutim, već nakon pola sata u glavi mu se javio onaj novinarima dobro poznat glasić: „Izveštavaj, izveštavaj...“ Jasno, nije mogao da odoli iskušenju.

Ovogodišnja, 46. po redu Gitarijada, zvanično je trajala od 9. do 11. avgusta. Tokom prve večeri u zaječarskom Irish Pubu održana je promocija albuma prvenca Deliverance INC.-a i knige Rokenrol u Jugoslaviji 1956. – 1968. Aleksandra Rakovića, a u carskoj palati Felix Romuliana koncert (ako sam dobro shvatio) sadašnje postave grupe Leb i Sol i grupe mladih makednoskih muzičara i projekcija dokumentarnog filma Tačno u centar. Kako je sve to izgledalo i zvučalo niko nije mogao da mi kaže, jer niko od ljudi koje sam pitao nije posetio neki od ovih događaja.

10. avgust: Cotton Pickers, Dubioza Kolektiv, Let 3
Zvanično drugi, a praktično prvi dan Gitarijade započeo je nastupom nemačkog sastava Blues Comany na Wold Music Stageu, smeštenom na glavnom gradskom trgu, i otvaranjem osmog međunarodnog salona rock fotografije, no najzanimljiviji deo programa bio je, razume se, onaj na Rock Stageu, glavnoj bini smeštenoj na Kraljevici. Bina je, veoma zgodno, bila smeštena na blagoj nizbrdici, tako da ste, ukoliko ste stajali u zadnjim redovima, imali relativno dobar pogled na binu. Sam ulaz u koncertni prostor bio je besplatan, što je omogućilo da se na Gitarijadi okupi veliki broj zaljubljenika u rokenrol, ali i ljudi koji to baš i nisu, ali, eto, nisu imali pametnija posla. Meni lično su mnogo draži koncerti za koje se karta plaća, naprosto zato što njih uglavnom posećuju ljudi koje to zaista zanima.

U neposrednoj blizini koncertnog prostora nalazio se kamp (u koji sam želeo da svratim, ali nisam stigao, no neki od onih koji su boravili u njemu rekli su mi da su uslovi sasvim dobri) i još jedna, manja bina oko koje su se okupljali bajkeri i na kojoj se, pretpostavljam, odvijao program namenjen njima (znam samo da je tokom nastupa demo bendova 11. avgusta na njoj svirao neki Ramones tribute bend). Nije mi sasvim jasno zašto se ta bina našla tu, kao što mi nije jasno ni zašto se insistira na paralelnom održavanju Gitarijade i bajk skupa. Činjenica je da, koliko sam ja primetio, većina posetilaca bajk skupa nisu bili bajkeri već ljudi koji poseduju i voze motocikle i koje rock muzika zanima taman koliko i moju babu Mirjanu, no treba imati u vidu da je ovogodišnji bajk skup bio 16. po redu, dakle da i on sam predstavlja tradiciju, započetu u vreme kada je profil prosečnog vozača motocikla verovatno bio znatno drugačiji.

Oko koncertnog prostora sve je vrvelo od pripadnika obezbeđenja i policajaca, uključujući i saobraćajne i komunalne policajce, zbog čega sam se ja, iskreno, osećao prilično bezbedno. Doduše, sve vrste opasnih sredstava i predmeta je, i pored kontrole na ulazu u prostor, bilo vrlo lako prebaciti preko ili proturiti ispod ograde, čime su se ljudi masovno služili, krijumčareći uglavnom alkohol, pa i vodu (100 dinara za pola litre vode, koliko se plaćala flašica Rose na štandu unutar ograđenog prostora je, složićete se, bezobrazno mnogo).

Na mesto događaja stigao sam tokom nastupa prošlogodišnjih pobednika po odluci žirija, mladenovačkih blues rockera Cotton Pickers. Pickerse sam slušao prvi put pre dve godine na Ljubičevskoj gitarijadi, kada su takođe osvojili prvo mesto i kada su me oduševili svojom svirkom. Njihov prvenac, pod nazivom Slaughterhouse Blues, trebalo bi da se pojavi do kraja godine i ja mu se unapred radujem.

Nakon nastupa Cotton Pickersa, Marko Stolica (organizatori Gitarijade su, izgleda, shvatili da je najbolje angažovati profesionalca kao voditelja programa; neko mi reče da na Facebooku postoji grupa „Gitarijada bez Đorđa Davida“, da je Đorđe David na stranici napisao da to neće uvek biti tako i da mu je neko odgovorio „Ti samo budi dovoljno daleko“) najavio je izlazak Dubioze Kolektiv na scenu. Nakon veoma duhovitog intra na lošem engleskom („viners of tu tauzend and trti Jurovižn in heterosekšual kategori“) članovi Dubioze izašli su na binu u žutim dresovima i počeli da gruvaju svoju energičnu mešavinu reggaea, hip hopa, folka i štatijaznam čega sve. Meni lično nešto nije legao njihov spoj (inače jako dobrih) angažovanih tekstova i plesne muzike, no ne mogu poreći da su zvučali izuzetno uvežbano i da je publika delovala izuzetno zadovoljno. Nakon bisa, kome je prethodio još jedan duhovit govorni pasaž na lošem engleskom („dej ar veri spojld rok stars, so dej vont ju tu šaut: AAAA, OOOO, EEEEE“), došao je red na šest demo bendova, učesnika polufinala Gitarijade. Na binu su prvi izašli banjalučki death metalci My Last Suicide. Uvežbano, ali ništa spektakularno, ništa autentično. Nakon njih na scenu su izašli članovi sastava Bas i Stega (Stolica ih je najavio kao beogradski bend, no oni sami su, čini mi se, rekli da su iz Pančeva). Njihov instrumentalni rock prošaran pop i blues elementima mi se izuzetno dopao, naročito numera „Poljana“, na kojoj je vokalne deonice nalik na dečje razbrajalice otpevala jedna devojka.

E, onda sam se poneo potpuno neprofesionalno i napustio mesto održavanja svirke, kako bih, jelte, pojeo nešto (sendvič sa šunkom i kačkavaljem u pekari Bonum, toplo preporučujem). Vratio sam se na Kraljevicu taman na vreme da čujem kako gradonačelnik Zaječara Ničić Boško ključeve grada predaje prvom „rokonačelniku“ Zaječara, Bori Đorđeviću (pretpostavljam da će sledeći rokonačelnik Zaječara biti Bajaga, za trećeg je već neizvesno, ali ja tipujem na Đorđa Davida) i da čujem kako u finale idu bendovi Black Joker (Pirot), Super Confusion (Kikinda) i – Bas i Stega.

Let 3 su na binu izašli oko dva sata ujutru. Da li zato (a ja verujem da nije), da li zato što se nisu uklopili u senzibilitet Gitarijade, tek Let 3 su, uprkos set listi sačinjenoj od samih hitova, naišli na mlak prijem kod publike. Na zvaničnom sajtu Gitarijade piše da su Let 3 „oduševili sve prisutne“, ali to je daleko od istine. Prlja je u jednom trenutku rekao: „Posle nas ima i Eyesburn, pa ako hoćete, mi možemo i da idemo. Pa hajde, Zaječar, jebem mu mater, nije vam ovo [Gitarijada] svaki dan!“. Siroti Prlja se svojski trudio – ni ostatak benda nije zaostajao za njim; Mrle je u jednom trenutku tako udarao po žicama da sam pomislio da će ih pokidati, časna reč! – skakao po bini, animirao publiku, no reakcije su, osim kod najtvrdokornijih fanova (pretpostavljam da je osoba koja je iz publike mahala ogromnim kartonskim penisom jedna od njih), ostale uglavnom iste. Nešto bolje su prošle „Riječke pičke“ (Prlja: „Gdje god da odemo, ova pesma izaziva snažne emocije. Ja kažem: ’Riječke’, a publika kaže...“, Publika: „PIČKEEEE!“) i, naravno, „Dijete u vremenu“. Iskreno sam se nadao da ovu drugu neće svirati, no, eto, imao sam priliku da prisustvujem burlesknom prizoru par hiljada metalaca i pankera kako urlaju pesmu Šabana Šaulića. Sa druge strane, nisam se nadao „Vjernom psu“, pa sam bio više nego prijatno iznenađen kada su ga odsvirali. Na samom kraju koncerta publika je konačno živnula, pa su „Ženu varam“ i „Izgubljeni“ na bis odsvirane u odgovarajućoj atmosferi. Scenski performans je ovoga puta izostao (kako neko reče: „Nisu mahali kurcima i pokazivali nam dupeta“), no Let 3 su to kompenzovali sa više od sat vremena žestoke svirke.

Eyesburn nisam sačekao. Bio sam toliko umoran, da sam rešio da Eyesburn, uprkos velikoj želji da ih čujem, preskočim kako bih se odmorio i pripremio za sutrašnji dan.

11. avgust: Orthodox Celts, Dok7, Bajaga i Instruktori, Hladno Pivo, Obojeni Program
Zvanično treći, a praktično drugi dan Gitarijade započeo je nastupom Orthodox Celtsa na World Music Stageu. E sad, zašto je neko mislio da je mala bina na skveru, a ne velika na Kraljevici, pravo mesto za nastup Celtsa, nije mi jasno. Na njihovim nastupima su sjajna energija i dobar provod zagarantovani, ni ovoga puta nije bilo drugačije, no velika bina bi, siguran sam, bila mnogo lepši ambijent za tako nešto. I uopšte, nije mi jasno čemu taj World Music Stage, ali sam siguran da činjenica da veći festivali imaju više bina ima nešto sa tim. Ima tu verovatno i nešto od želje da i najšire narodne mase osete delić atmosfere Gitarijade, pa im se pruža prilika da čuju izvođače poput Blues Companya i Orthodox Celtsa, čija muzika, kako će Pivo kasnije reći, „nikog ne dira dok pere il’ kuha“. U svakom slučaju, Celtsi su bili standardno dobri – oni su verovatno bend koji sam najviše puta slušao uživo, i još me nijednom nisu razočarali. Uspevalo im je samo da me prijatno iznenade, kao što su ovog puta učinili sa „Dirty Old Town“. Kulminacija je došla, naravno, sa „Far Away“, „The Celts Strike Again“ i „Drinking Song“, i ljudi su, više nego zadovoljni, polako kretali put Kraljevice.

Ja sam na Kraljevicu stigao nešto pre početka nastupa prošlogodišnjih pobednika po izboru publike, niških punkera Dok7. Pridružio sam se ljudima koji su odlučili da ono što se dešava na bini prate sa poljane preko puta koncertnog prostora, odakle se ništa nije videlo, ali se sve jako fino čulo. Veseli kalifornijski punk Doka7 slušao sam na jedno uho, vodeći zanimljivu diskusiju o, naravno, muzici.

U koncertni prostor ušao sam neposredno pre početka nastupa Bajage i Instruktora, za koji je, naravno, vladalo najveće interesovanje. Bilo je dosta roditelja sa decom, ali i dosta džibera u razvoju i njihovih prijateljica (nisam mogao da se ne nasmejem kada sam video kako im na ulazu oduzimaju kozmetiku; što reče Duško Dugouško: „Baš sam gad!“) koji su igrali k’o u diskoteci i zbog kojih je, siguran sam, svaki pravoverni rocker zažalio što je toliko miroljubiv. Bajaga i Instruktori su koncert otvorili sa „Ako treba da je kraj“, nakon čega je sledio koktel starih hitova i pesama sa novog albuma – razume se da su hitovi, naročito oni, hm, folklorni, poput „Plavog safira“ i „Život je nekad siv nekad žut“, bili bolje primljeni, no ja sam se više radovao pesmama sa novog albuma; naročito me je obradovalo kada se Bajaga za izvođenje „Starog puta za Novi Sad“ i „Vremena“ prihvatio usne harmonike. Vrhunac narodnog veselja bila je, naravno, „Moji drugovi“ (meni apsolutno nepodnošljiva), tokom izvođenja koje su neki od posetilaca počeli da se hvataju u vozić. U jebeni vozić! „Jebala vas ’Moji drugovi’“, poručio sam u sebi Bajagi i drugovima, no oprostio sam im ubrzo nakon toga kada su zasvirali „Zažmuri“. Bajaga nije propustio da čestita rođendan Nikoli Vranjkoviću, ali i osvajanje zlatne medalje Milici Mandić. Jako dobar nastup Bajage i Instruktora – Saša Lokner i  Marko Nježić naročito zaslužuju naročite pohvale – no Bajaga i drugovi, i pored toga što su imali najviše publike, nisu bili zvezde večeri...

Tokom nastupa demo sastava nisam mogao da prestanem da se pitam: Da li su ovi prostori zaista tako plodno tle za metal? Malo od toga što nikne zaista i procveta, a od toga što procveta, čini se, ništa ne stiže na Gitarijadu. No, da krenemo redom: na binu je prvi izašao beogradski sastav Rđa. Sviraju grunge/hard rock, nisu loši. Potom banjalučki metalci Charna. Ništa posebno. Potom hard rock/metal bend koji deluje na relaciji Los Anđeles – Beograd („Neki buržuji“, čuli su se komentari), Void Inn. Bili su mi simpatični, najviše, doduše, zbog ženskog vokala, ali, sve u svemu, ništa što ranije nisam već čuo. Nakon njih su nastupili zaječarski alternativci VIS Novi Dan, no njih sam slušao na jedno uho, jer sam u šumarku pored kampa tražio zgodno mesto za, da prostite, mokrenje (u okviru samog koncertnog prostora bilo je desetak pokretnih WC-a, ali sam se, kao, čini mi se, i većina posetilaca Gitarijade, radije odlučio za drugu varijantu). Uglavnom, ono što sam čuo mi nije baš leglo. Sledili su nišlije Ego (nastupili su umesto nekog ko je bio najavljen kao polufinalista pa otkazao učešće, nisam sasvim siguran koga), bili su standardno dobri (stekao sam utisak da su oni bili Stolicini favoriti), i prilično sam se začudio kada sam čuo da nisu ušli u finale, a onda sam se setio da žiri nije smatrao da su dovoljno dobri ni za polufinale. Poslednji su bili osiječki metalci Black Division. Jedan od gitarista (ili beše basista?) je na binu izašao sa maskom na licu, i nakon uvodnog rifa, kada je čitav bend zastao, prilično dugo stajao sa uzdignutom rukom, pokazujući „rogove“. Dovoljno da mi u startu postanu antipatični. No onda mi neko reče da su iz Osijeka, pa mi je palo na pamet da time pokušavaju da osvoje simpatije potencijalno neprijateljski raspoložene publike. Simpatije metalaca su svakako osvojili, no ja nisam bio impresioniran. Svirka žestoka, ali, kao i u slučaju Charne i Void Inna, ništa novo i autentično.

Onda su počele pripreme za nastup Hladnog Piva i trajale ohoho („K’o da će Stonsi da sviraju!“). Doduše, Hladno Pivo su imali najbolji zvuk od svih izvođača iz revijalnog dela. Od uvodne „Kaže stari što nam fali“ nastup je tekao nesmanjenom energijom. Set lista nešto drugačija no na skorašnjem koncertu u Nišu – mene je najprijatnije iznenadio „Roštilj“ (Mile je pesmu najavio rečima: „Evo, ovde smo pojeli mnogo dobar roštilj“; roštiljem sa štanda unutar koncertnog prostora nahranili su i izvođače; „Kakav dobar roštilj?“, vrištim ja u sebi, „150 dinara za komad mesa sumnjivog porekla!“), te „Šamar“ obučen u jazz ruho – no na kojoj su dominirale pesme sa poslednja tri albuma. Nekome je to možda i smetalo, ali meni, kao, uostalom, i najvećem delu publike, vala nije. Ako mene pitate, uskakanje u srednjestrujaški voz bio je odličan potez Hladnog Piva. Postali su najbolji „veliki“ bend na ovim prostorima, i svojim tvrdim zvukom i odličnim, oštrim a duhovitim tekstovima postali istinski naslednici Čorbe i Azre.

Nakon što su se Hladno Pivo povukli sa scene, predsednik žirija, Bane Lokner, objavio je da su pobednici ovogodišnje Gitarijade Bas i Stega (inače i moji favoriti), a rokonačelnik Bora je izašao na scenu da im preda nagradu. Nagradu publike osvojili su, pogađate, VIS Novi Dan. Sad, da je jačina pljeska i povika iz publike dobar način da se odredi ko se publici najviše dopao, nije. Da su bendovi koji su svirali druge polufinalne večeri pri ovakvom odlučivanju u prednosti nad onima koji su svirali prve (jer pravog finala, zapravo, nema, bendovi koji su prošli u polufinale ne sviraju opet), jesu. Da najveće šanse da budu pobednici publike imaju bendovi iz Zaječara, imaju. Jasno je da ovakav način biranja pobednika publike nije najsrećniji, ali ko će brojat’ glasove, jado.

Obojeni Program je na binu izašao oko četiri ujutro. Broj ljudi u publici nije bio veliki („Samo za najupornije“, kako reče sam Kebra), ali je bio sasvim pristojan. Iako nisam osećao noge, energični nastup Programa – dva basa, bubanj i Kebrin glas sasvim je dovoljno za ljuti rokenrol – naterao me je na skakanje, ili bar pokušaje skakanja. Nažalost, nastup Programa morao sam da napustim nešto malo pre kraja, kako bih stigao na vreme na autobusku stanicu.

Bilans: sjajni Let 3, sjajni Orthodox Celtsi, sjajni Bajaga i Instruktori, sjajno Hladno Pivo, sjajni Obojeni Program i, za one koji ih vole, sjajni Dubioza Kolektiv. Što je za festival koji se godinama unazad suočava sa problemima i za koji maltene svakog proleća ljudi pitaju „’Oće li biti ove godine?“ više nego dobro. No čini mi se da u celoj priči svi pomalo zaboravljamo one zbog kojih Gitarijada postoji – neafirmisane bendove (’ajde da budemo iskreni: ko je na Gitarijadu otišao zbog njih?). Gitarijada je izrasla na njima, činjenica da ih ima svake godine održava Gitarijadu živom već četredsetšest godina (a na toj, okreni-obrni svakako svetloj, tradiciji insistirali su i Prlja i Bajaga i Mile). Sto i pedeset (ako sam dobro čuo Stolicu) bendova, koliko se za učešće na Gitarijadi prijavilo, su, verujem, više više nego dobar dokaz, bolji od Dubioze, Leta 3, Celtsa, Bajage, Piva i Programa, da rock nije mrtav. Ili da, ako i jeste, nikako da legne s mirom.



Foto: gitarijada.org

(Balkanrock.com, 13. avgust 2012)

недеља, 12. август 2012.

Prognan - Jama (2012)


Vukovarski black metal sastav Prognan objavio je nedavno svoj drugi zvanični EP, Jama.

Da se razumemo – ja black metal ne volim. Ne bih možda išao toliko daleko kao jedan moj kolega koji ovaj žanr smatra „abortusom rocka“, no činjenica je da je sve ono što čini heavy metal, kako na muzičkom tako i na poetskom i vizuelnom planu, u ovom žanru dovedeno do ekstrema tako da je izgubilo svaki smisao i izvrnuto u spostvenu parodiju. Iskreno, ne razumem ljude koji black metal uzimaju suviše ozbiljno, no do smrti ću braniti njihovo pravo da slušaju to sr... ehm, muziku.

Šta me je onda, pitate se vi, dragi čitaoci (a većina vas, verujem, nema bolje mišljenje o ovom žanru od mene), nateralo da se izložim mazohizmu preslušavanja te recenziranja jednog black metal izdanja?

Ono što me je zaintrigiralo kada je reč o EP-u Jama benda Prognan (osnovanog 2008. godine; njegovi članovi deluju pod pseudonimima Kob – vokal, bas gitara, Izrod – gitara. Atheos – gitara i Basher – bubnjevi; prethodno su objavili jedan EP, Vuk, 2011. godine) je činjenica da su naslovnu numeru snimili na tekst istoimene poeme Ivana Gorana Kovačića. Za one koji ne znaju: Ivan Goran Kovačić bio je hrvatski pesnik, rođen 1913. a poginuo 1943. godine kao partizan. Njegovo svakako najpoznatije delo je poema Jama, koja, iz perspektive jedne od žrtava, opisuje zločine koje su ustaše počinile nad stanovnicima jednog srpskog sela, i koja se, sasvim neprimereno, obrađuje u (čini mi se) sedmom razredu osnovne škole. Sećam se da je moja nastavnica srpskog čas započela rečima: „Sa delom koje danas radimo imale su problem sve generacije pre vas. Imaćete i vi. Ali ono je u programu, i moramo da ga odradimo“. Onda nam je pročitala odlomke iz poeme, i to one sa vađenjem očiju, mokrenjem po onesvešćenim žrtvama, vezivanjem žrtava žicom probodenom kroz uši, klanjem i bacanjem u jamu, prelivanjem žrtava živim krečom, te uspinjanjem lirskog subjekta, koji je nekim čudom preživeo, na vrh jame preko brda leševa. Utisak sličan onom koji je ostavila na trinaestogodišnjake Jama je ostavila na mnoge od mojih koleginica sa studija, studentkinja srpskog jezika i književnosti koje se za grozote pripremaju još od početka studija našom epskom poezijom. I to nije čudno – ja, do dana današnjeg, nisam pročitao ništa strašnije od Jame.  Jezovitost, koja ovu poemu čini idealnim predloškom za nastanak metal pesme (ili albuma), dolazi otuda što se ono o čemu ona govori ZAISTA DOGODILO. Strašnije od svih grozota sa omota albuma (meni lično izuzetno antipatičnih, naprosto zato što su uvek sa one granice dobrog ukusa) Cannibal Corpsa (da, znam da oni nisu black metal) je zlo koje ljudi čine, užasi koje su ljudi u stanju da počine. A to ovi momci iz Vukovara – kao i vi i ja, uostalom – bolje znaju od kretena koji iz varoši mirne, razvijene i uređene Norveške izjavljuju da su u ratu i maštaju o spaljivanju svog kulturnog nasleđa.

Bacih se, dakle, na preslušavanje Jame i bejah vrlo prijatno iznenađen. Odviše tvrdo za moj ukus, ali slušljivo. Na momente melodično čak. Otvorenost za eksperimentisanje – duhovna muzika kao intro za „Grob“ – treba pohvaliti. Šteta što ona nije više došla do izražaja u naslovnoj numeri – u kojoj, na žalost, nije upotrebljen čitav tekst poeme, no da je bilo tako dobilo bismo pravu mini metal operu – jer su delovi kada se u svesti lirskog subjekta javlja svetlost (ali i oni neiskorišćeni delovi poeme, kada žrtvu ispuzalu iz jame pronalaze partizani) nudili mogućnost za upliv svetlijih tonova. Sa druge strane, vrlo uspela bila je upotreba marširajućeg ritma u delu u kome se žrtva približava jami.

No najprijatnije sam bio iznenađen tekstovima. U tekstovima Prognana, razume se, krv teče u potocima, no oni nisu, kako reče Uroš Smiljanić govoreći (pod svojim pseudonimom Mehmet Krljić) o black metalu, „koktel [sačinjen od] satanizma, paganizma i nacionalizma“; tekstovi njhovih pesama bave se istorijom („Jama“ i „Dželat“) i životom samim po sebi („Grob“), a građeni su oko citata iz dela naših velikih književnika; tu je, na primer, čuvena Andrićeva misao o vremenima u  kojima pametni ćute, budale govore, a fukara se bogati („Grob“), pa čak i parafraza stihova iz Radičevićeve „Kad mlidijah umreti“ („došlo doba da pođem u groba“, „Grob“)! Nekome će ovo možda biti banalizovanje umetnosti, no ja nalazim da je ovo jasan pokazatelj da su članovi Progana skloniji traženju inspiracije u umetnosti (i u realnom životu, uostalom) no u demonologiji ili staroslovenskoj mitologiji (što samo po sebi, razume se, ne mora biti loše, mada najčešće tako ispada). Doduše, na Jami se našla obrada pesme „Za korak paklu bliže“ beogradskih black metalaca The Stone (koji su, jelte, pagani pa zato objavljuju albume na ćirilici, pismu izmišljenom da bi se olakšalo pokrštavanje Slovena, koji nas godinama zabavljaju naslovima poput „Čujete li, smeju nam se mrtvi“, „Ja sam tvoja smrt iznenandna“, „Krvav ceo, nigde rane nema“ i, naravno, „Umro“ ), no kako The Stone deluju već desetak godina i, koliko mi je poznato, važe za veliko black metal ime u svetskim okvirima, ova obrada je verovatno samo tribute uzorima ili, u krajnjem slučaju, lep kolegijalan gest.

Ovi momci, jasno je, imaju dara za konceptualno osmišljavanje, koji ih, u spoju sa sklonošću ka eksperimentisanjem, jednog dana može odvseti i u dark ambient, zašto da ne? Šteta je, ako mene pitate, što članovi Prognana svoj dar nisu stavili u službu nekog drugog žanra, no nadam se da će fanovi black metala njihove kvalitete umeti da prepoznaju.

Ocena: 2,5/5

Datum izdavanja: 2012.
Žanr: Black metal
Dužina trajanja: 26:54
Izdavač: Samostalnbo izdanje
Producent: Prognan


(Balkanrock.com, 11. avgust 2012)

недеља, 5. август 2012.

Šta muzičari slušaju: Zoran Stefanov (Iskaz)

Zoran Stefanov, lider rapcore sastava Iskaz, za Balkanrock govori o svojim omiljenim albumima:

„Iako sam bio ubeđen da ću vrlo brzo i lako odgovoriti na temu „tri albuma“, sad vidim da to nije nimalo lak zadatak, s obzirom da gajim afinitete ka raznim muzičkim pravcima u kojima se prepliće pregršt dobrih stvaralaca.

Guns N' Roses – Apetite for Destruction (1987)
Ovo je verovatno prvi album koji sam slušao kao celinu. Za nekoga sa 8-9 godina, ko je do tada imao priliku da čuje Zdravka Čolića, Bajagu i Bijelo Dugme, pesma „Welcome to the Jungle“ je bila kao susret sa vanzemaljcima. Stajling i pojava koju su tada imali su u najmanju ruku bili jedinstveni i intrigantni. Sećam se da je moj stariji brat, od koga sam i čuo za Ganse, po ceo dan puštao vinil sa do tada najčudnijim i ujedno najfascinantnijim omotom koji sam video. Vokalna izvedba Axla Rosea i gitarske deonice Slasha su se urezivale u pamćenje i jednostavno terale na ponovno slušanje. Sad, kad malo bolje razmislim, Gansi su, pored Terminatora, veliki razlog što sam rano naučio engleski jezik. Sigurno je bilo izuzetno smešno slusati klinca koji natuca engleski pevajući „Sweet Child O' Mine“. Svakako, bilo je lepo odrastati uz njih.

2Pac – All Eyez on Me (1996)
Izuzetno je teško govoriti o ovom Stvaraocu a da to stane u par rečenica. U ranom periodu adolescencije i puberteta, kada se hip hop već uvukao u moj život, ovo je bila muzika koja je oslikavala realnost i stanje svesti u kojem smo se nalazili kao društvo. Bilo mi je interesantno to što je većina neupućenih ljudi volela da kaže kako je budalasto poistovećivati našu tadašnju situaciju sa životom crnaca u Americi, ali ja verujem da saosećajnost nije imala prostora kada su u pitanju devedesete u Srbiji. To se slušalo upravo zato što je budilo jasne asocijacije na dešavanja na našim ulicama i u našim životima. Nažalost, pogrešna interpretacija dovodi do stvaranja krive slike, tako da suština ostane zapostavljena a forsiraju se tabloidne teme... Pesme kao sto su: „Life Goes On“, „Holla at Me“, „Ratha Be Ya Nigga“, „When We Ride“ i neizostavna „Callifornia Love“ najbolje prikazuju suočavanje mladog čoveka punog ambicija sa situacijama u koje nas život gura. Ono što je presudno kad je u pitanju 2Pac je njegova moć da veštinom vokalne izvedbe natera slušaoca da pomno isprati priču. Kada je sve to podržano kvalitetnom muzikom, imate dobitnu kombinaciju. Toplo preporučujem ovaj dupli album i onima koji ne slusaju rap muziku jer ce se sigurno pronaći u nekoj od numera koje ne zaslužuju da budu svrstane striktno u hip hop.

Rage Against The Machine – Rage Against The Machine (1992)
Moram da priznam da sam se ovde dvoumio izmedju ovog albuma i All Boro Kings od benda Dog Eat Dog. Naravno da su u obimu svog delovanja i značaju za muziku uopšte ova dva benda neuporediva, ali su na formiranje mog muzičkog ukusa imali skoro podjednaku ulogu. Mešavina hip hopa i tvrdih gitarskih distorzija je bio ultimativni spoj.

Ono sto je uspelo da me zadrži na R.A.T.M.-u je svakako njihov socijalni angažman. Sumnjam da bih u većini svojih pesama umeo da izrazim svoj stav da nisam slušao ovaj album. Srčanost, pravičnost, moć govora, požrtvovanost i spremnost su odlike koje uglavnom imaju superheroji i strip junaci, ali su to sve karakteristike koje je imao i ovaj bend. Mislim da bi s vremena na vreme trebalo da svako pusti po neku pesmu sa ovog albuma kako bi se podsetili principa i vrednosti čoveka. Mozda bi adekvatna numera za to bila „Bullet in the Head“ ili „Wake Up“. Interesantno je da se i ovde pojavljuje spoj autentičnog vokala i gitarskog virtuoza... Hehe, možda je to recept za dobar bend? Ovaj album svakako nije prvi na kome je napravljen crossover stil, ali je definitivno on raščistio put novom muzičkom pravcu kasnije nazvanom rapcore ili nu metal.“

(Balkanrock.com, 5. jul 2012)