Странице

петак, 2. септембар 2011.

Pandora's Box - Original Sin


„If light were dark and dark were light
The moon a black hole in the blaze of night
A raven's wing as bright as tin
Then you, my love, would be darker than sin“

( „Invocation“)

Kada sam se nedavno susreo sa koncept-albumom Ljubav beogradskih hard rockera Trigger (ovaj sjajni album se pojavio 2007, i, iako sam imao prilike da čujem neke od pesama sa albuma i ranije, preslušao sam ga tek pre nekoliko meseci), nisam mogao da u glavi ne povučem paralelu između ovog albuma i albuma Original Sin pop rock grupe Pandora’s Box. Jasno je da sličnosti u zvuku dva benda ne treba tražiti – u pitanju je sličnost u koncepciji ova dva albuma. I iako ne verujem da je Original Sin ikada predstavljao deo muzičke lektire Dušana Svilokosa Đurića (gitariste Trigerra i autora pesama), mračna atmosfera Ljubavi, („Alisa se našla s druge strane ogledala i otkrila da je završila u Sodomi i Gomori“ – Hadžo) me je neodoljivo podsetila na atmosferu albuma Original Sin, nabijenog erotikom i gotikom, „baroknom strašću i ’sleazy’ nevinošću [...] tinejdžerskim požudnim snovima “ (Malcolm Dome), albuma „toliko grandioznog, toliko naduvanog [...] da bi se morao označiti sa ’Metal’“ (Neil Jeffries).

Spiritus movens benda Pandora’s Box bio je Jim Steinman, kompozitor i producent opčinjen radom producenta Phila Spectora i nemačkog kompozitora Richarda Wagnera, koji je svetsku slavu stekao saradnjom sa Meat Loafom na hit albumu Bat Out Of Hell (1977). Tokom osamdesetih je objavio jedan solo album (Bad For Good, 1980), sarađivao i razilazio se sa Meat Loafom u još par navrata, sarađivao sa pevačicom Bonnie Tyler, gitaristom Billyem Squierom, hard rock bendom Def Leppard (doduše neuspešno) i gothic rock bendom The Sisters Of Mercy, između ostalih, da bi 1989. oko sebe okupio grupu pevačica božanstvenog glasa – Pandora’s Box je, dakle, pre  Steinmanov projekat nego bend u pravom smislu reči – i sa njima snimio album Original Sin. I iako album nije doživeo očekivani uspeh, većina pesama će, ponovo snimljena (šest pesama sa albuma je kasnije snimio Meat Loaf, jednu pevačica Taylor Dayne, a jednu Celine Dion), doživeti ogroman uspeh.

Zvanični članovi benda bile su pevačice Gina Taylor (na slici u gornjem levom uglu), Ellen Foley (u gornjem desnom uglu), Deliria Wilde (u donjem levom uglu), Elaine Caswell (u donjem desnom u uglu), i sam Steinman (u sredini), koji je na albumu bio potpisan kao klavijaturista. Tri pevačice su prethodno već sarađivale sa Steinmanom: Caswellova je pevala na nekoliko demo snimaka Steinmanovih pesama; Wildeova je bila članica benda Fire Inc., koji je snimio samo dve pesme (obe je napisao Steinman), za film Vatrene ulice; najpoznatija članica benda, Ellen Foley, je slavu stekla pojavljivanjem na Meat Loafovom albumu Bat Out Of Hell, u pesmi „Paradise By The Dashboard Light“; godine 1979. je objavila svoj prvi solo album Night Out i pojavila se u filmu Kosa, 1980. snimila duet „We Gotta Get Outta Here“ sa Ianom Hunterom (nekadašnjim pevačem glam rockera Mott the Hoople) i pojavila se na albumu Sandinista! punk velikana The Clash (u vreme snimanja albuma se zabavljala sa Mickom Jonesom, gitaristom Clasha, a čuvena pesma „Should I Stay Or Should I Go“, sa Clashovog albuma Combat Rock, bila je inspirisana upravo potresima u njihovoj vezi); godine 1981. je objavila svoj drugi album, Spirit Of St. Louis, a 1983. svoj treći i poslednji solo album, Another Breath. Među muzičarima koji su učestvovali u snimanju albuma Original Sin bili su i pijanista Roy Bittan, član E-Street Banda (pratećeg benda Brucea Sprinsteena) i Steinmanov stari saradnik (odsvirao je klavirske deonice na Bat Out Of Hell, Bad For Good i dvema pesmama Fire Inc.-a), koji je prethodno sarađivao i sa takvim velikanima rocka kao što su Dire Straits, Peter Gabriel, David Bowie i Stevie Nicks, klavijaturista Jeff Bova, nekadašnji član pratećeg benda jazz pijaniste Herbiea Hancocka, i Tony Levin, basista progressive rock banda King Crimson.

Original Sin je, rekosmo, u suštini pop rock album. Albumom dominiraju balade, a ono malo pesama bržeg ritma je poprilično loše. I dok je „Good Girls Go To Heaven (Bad Girls Go Everywhere)“ (nije je otpevala nijedna od zvaničnih članica benda, već Holly Sherwood, koja je prethodno sarađivala sa Steinmanom kao članica Fire Inc.-a), pesma o adolescentskom dobu i buđenju seksualnosti, čak i simpatična – mada je razlog što tako mislim verovatno taj što sam se sa ovom, originalnom verzijom pesme upoznao nakon što sam je čuo u Meat Loafovoj upečatljivoj interpretaciji, sa dodatkom uvoda na saksofonu i heavy rifa – „My Little Red Book“ i „Twentieth Century Fox“ su poprilično odbojne. „My Little Red Book“, obrada pesme grupe Love, je još i slušljiva, uprkos 80s synth zvuku, ali „Twentieth Century Fox“, obrada pesme Doorsa, sa sve fanfarama 20th Century Foxa, semplovanim Hendrixovim glasom („Foxy“) i pasažom iz „Light My Fire“, ulazi u red najgorih obrada svih vremena. Dakle, pored toga što balade čine okosnicu albuma, u njima leži i njegov glavni kvalitet. I iako Steinmanove balade, ruku na srce, liče jedna na drugu – Steinman, istina, ne insistira uvek na pompeznosti kada je o baladama reč („Heaven Can Wait“ Meat Loafa, „1959“ grupe Sisters of Mercy), ali neobjašnjivo je zašto u njegovim baladama mora da dominira klavir – na ovom albumu slušalac to gotovo i da ne primećuje. Svakako je Steinman opasnost da album zazvuči monotono umnogome izbegao instrumentalima i monolozima, ali to mu je uspelo prevashodno zahvaljujući njegovom lirskom daru. Baveći se su pop muzici bezbroj puta prežvakanim temama, Steinman je uvek uspevao da izbegne klopku banalnosti i da njegove balade zvuče istinski nežno i proživljeno, delom zbog zdrave doze erotike i bombastičnosti, a delom zato što je u njima često pristuan prizvuk nečeg fantastičnog, magijkog i bajkovitog (pričom o Petru Panu i Nedođiji, na primer, je Steinman bio insprisian tokom čitave karijere). Tako je „It's All Coming Back To Me Now“, jedna od najlepših i najemotivnijih Steinmanovih balada, inspirisana gotskim elementima Orkanskih visova Emili Bronte. I upravo mi je „It’s All Coming Back To Me Now“ odzvanjala u glavi nakon slušanja Ljubavi – ona, naime, predstavlja mnogo više od pesme o izgubljenoj ljubavi. Već sami pasaži iz instrumentala „Requiem Metal“ na početku pesme unose izvestan nemir u slušaoca, i ako zagrebete ispod površine otkrićete nešto erotično ali i mračno čežnjivo na neki neobjašnjiv način („The flesh and fantasies – all coming back to me“) – pesma budi ovaj osećaj u vama i ako niste gledali spotove za ovu pesmu (kažem spotove, jer su pesmu nakon grupe snimili i Celine Dion i, naravno, Meat Loaf), od kojih se svaki na svoj (onaj za originalnu verziju na erotičan, onaj za verziju Celine Dion na ljigav, a onaj za Loafovu verziju na romantičan) način bavi temama ljubavi i smrti. Sam Steinman je otkrio da je isnpiraciju pronašao u najmakabrističnijem momentu Orkanskih visova: „Ovo nisu Orkanski visovi Kate Bush – mali, veseli Orkanski visovi [pesma „Wuthering Heights“ Kate Bush sa njenog albuma The Kick Inside iz 1978]. Scena koju [u filmovima] uvek izbace je ona kada Hitklif iskopa telo Ketrin i sa njim pleše po plaži na mesečini. Mislim da malo šta može da bude operatičnije i strastvenije Želeo sam da napišem pesmu o mrtvim stvarima koje se vraćaju u život. Želeo sam da napišem pesmu o tome kako je biti porobljen i opsednut ljubavlju, a ne samo očaran i srećan. Pesma je o mračnoj strani ljubavi.“ Najpesničkiji predmet na svetu je smrt u tesnoj vezi sa Lepotom, smatrao je Edgar Alan Po, a Steinman se (kao i Trigger – „U torbi od plastike“) ovim predmetom pozabavio sa prilično uspeha.

Ovaj mračni osećaj je do punog izražaja došao u monolozima – kratkom uvodnom „Invocation“, „I've Been Dreaming Up A Storm Lately“, koji izgovara Steinman, i koji, iako lirskiji, zaostaje pomalo za onim morissonovskim sa Meat Loafovih albuma („Nocturnal Pleasure“, „Wasted Youth“, pa i uvoda za „You Took The Words Right Out Of My Mouth“), i „The Want Ad“, u kome je Steinman, baveći se perverznom stranom seksualnosti, pokazao sav raskoš svog lirskog talenta i koja se može uvrstiti u sve antologije svetske rock poezije – te u pesmi „Original Sin (The Natives Are Restless Tonight)“, koja, uprkos odsustvu plemenskih ritmova, priziva slike vudu rituala. Osećanje nelagode izazivaju i instrumentali – vagnerijanski „Requiem Metal“ (zapravo pasaž iz Rekvijema Đuzepea Verdija; Steinman je sa heavy metalom imao jako malo dodirnih tačaka u svojoj karijeri, ali je oberučke prihvatio metal ikonografiju – uostalom, pesmom „Bat Out Of Hell“ dominiraju upravo apokaliptične slike i žudnja za slobodom) i „The Opening Of The Box“, i klavirski „Pray Lewd“ (virtuozno odsviran medley – nije ga odsvirao Bittan, već Steven Margoshes – sačinjen od melodija nekoliko pesama sa albuma). Ostalim baladama – „Safe Sex“ (svakako pomalo nesrećno odabran naziv), „It Just Won't Quit“ i „The Future Just Aint’ What It Used To Be“ više dominira osećanje sete no ono mračno i jezovito. No u njima nema patetike – njima dominira mirenje sa prolaznošću ljubavi i neizvesnošću koju nosi budućnost. Ali, kao što je na dno Pandorine kutije položena nada, tako se i poslednja pesma na albumu, „The Future Just Ain’t What It Used To Be“, završava prekrasnom gospel verzijom refrena – Steinman je majstor u tome da slušaoca, nakon plovidbe nemirnim i uzburkanim morem, okrene ka horiznontu za koji tone Sunce, i da ga podseti da će se ono, ma šta se dogodilo, i sutradan pojaviti.

Original Sin svakako zauzima zapaženo mesto u Steinmanovom opusu. Steinman se nikada nije libio komercijalnosti i Original Sin je pop album snimljen sa očiglednim pretenzijama da postane komercijalno veoma uspešan. Sa druge strane, Steinman je tokom svoje karijere retko pristajao na kompromise, pa je tako Original Sin album sa njegovim prepoznatljivim pečatom, prepun iznenađuujućih i bravuroznih detalja i sa nesumnjivo rock poetikom. Po rečima Pieroa Scaruffia, album je „spojio dekadenti rock sedamdesetih i punk duh osamdesetih“. Steinmanova opera o prvobitnom grehu, „brutalna, kolosalna muzika maničnih krešenda, surovih ritmova i fantastičnih horskih deonica“ (Scaruffi), je jedan izgubljenih dragulja rock muzike, koji je, uprkos nesumnjivom kvalitetu, zalutao u svom putu do publike.

(Balkanrock.com, 2. septembar 2011)