Странице

уторак, 22. јануар 2013.

Sandra Rančić: Mi smo analogna deca u digitalnom vremenu

Sa Sandrom Rančić smo razgovarali o radu na dokumentarnoj seriji Rockovnik, aktuelnim dešavanjima na srpskoj rock sceni, onome što nas iz radionice Dušana Vesića i Sandre očekuje u budućnosti...

BR: Rockovnik ima 40 epizoda, u njemu se pojavljuje više od 300 ličnosti, rad na seriji svakako je bio mukotrpan. Koliko je celokupan rad trajao?

Sandra: To je teško reći, zato što su prva snimanja rađena još krajem devedesetih godina. A pripreme su, čini se, trajale ceo život! (smeh) Glavni deo snimanja se odvijao tokom 2004. u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Rijeci, Puli, Kumrovcu, Kragujevcu, Novom Sadu.

BR: Mene je, dok sam pratio seriju, naprosto zaprepastilo šta sve RTS ima u svojoj arhivi. Jeste li i vi bili iznenađeni kada ste pristupili tom materijalu?

Sandra: RTS nema bogznašta u svojoj arhivi. To je, uglavnom, naša arhiva, koju smo sakupljali godinama sa raznih strana.

BR: Čini se da je ostalo dosta neiskorišćenog materijala, neiskorišćenih intervjua. Recimo, Neno Belan i Tanja Jovićević se pojavljuju sa samo po jednom rečenicom)...

Sandra:  Da, to je tačno, ostalo je dosta materijala. Svako je zastupljen u onoj meri u  kojoj  smo smatrali da je potrebno.

BR:  Čini se da su se svi muzičari rado odazvali pozivu da učestvuju u snimanju serije...

Sandra: Oni koji drže do sebe, odazvali su se rado. Oni koji ne drže do sebe, nisu to uradili.

BR: Ko je tebi lično bio najzanimljiviji sagovornik?

Sandra:  Auuu! (smeh) To se ne može lako izdvojiti. Dušan Vesić tvrdi  da je Bajagin intervju u Rockovniku najbolji intervju koji je Bajaga ikada dao. Mene su mnogi sagovornici iznenadili. U nekim slučajevima se dešavalo da ljudi od kojih nisam to očekivala budu sjajni govornici, pa su mi njihove  rečenice odzvanjale u glavi danima, a sa druge strane, neki učesnici od kojih sam puno očekivala, jednostavno nisu imali svoj dan. Meni lično u tom momentu, jedan od najzanimljivijih bio je Dado Topić. To su bila mala, “intimna” snimanja, na kojima smo bili prisutni samo Dušan, snimatelj i ja. Tako su ljudi koje smo intervjisali mogli da se opuste, i – definitivno, opšti utisak je da smo od svih učesnika izvukli maksimum.

Sandra, Dušan Vesić i Boris Aranđelović (Smak)

BR: Kamera je bila svedok mnogih zanimljivih događaja, meni je lično najdraži onaj iz 24. epizode sa Borom i trubačima. Postoji li neki događaj koji kamera nije zabeležila, neka anegdota sa snimanja koja je tebi naročito upečatljiva?

Sandra: O snimanju Rockovnika bi mogao da se napravi  poseban film, žanr – melodrama! (smeh) Da, naravno da je bilo raznih anegdota. Na primer, snimanja u Ljubljani, zakazana mesec dana unapred, su zamalo propala, jer, na granici, slovenačka policija nije htela da nas pusti da uđemo u Sloveniju, iako smo imali sve neophodne papire. Bio je to momenat u kom je Slovenija par dana ranije postala članica EU. Na kraju smo prešli 200 kilometara više, i onda, prosto – ušli na drugi ulaz. Jednom je, zbog ogromne žurbe, kamera – verovali ili ne, ostala na ulici, u torbi. Ali, to nije kraj priče. Kad smo shvatili da nema kamere, dvadesetak minuta kasnije, vratili smo se na to mesto, spremni da zovemo policiju, i zatekli sledeću scenu: Dva policajca stoje iznad torbe sa kamerom, gledaju je, netremice – možda je unutra bomba? Ko bi ostavio kameru na sred ulice?! To je, verovatno, i razlog zbog kog je niko od prolaznika nije poneo sa sobom kući. (smeh)

BR: Koliko sam ja primetio, među srpskom publikom uglavnom vlada mišljenje da je Rockovnik najozbiljniji poduhvat kada je reč o dokumentarnom programu koji se tiče domaće rok muzike...

Sandra:  Da, to i mi mislimo. Izraz koji si upotrebio je adekvatan. Poduhvat.

BR: Jesi li imala prilike da čuješ reakcije publike iz drugih bivših jugoslovenskih republika?

Sandra: Da. Žao im je što nisu imali priliku da gledaju Rockovnik na svojim televizijama.

BR: A kakve su bile reakcije onih koji se u seriji pojavljuju?

Sandra: Uglavnom, dobre. (smeh)

BR:  Ipak, bilo je nekih zamerki publike, poput onih da su nauštrb nekih značajnih imena mesta dobili manje značajni ženski izvođači, da su Partibrejkersi dobili previše prostora, da K2 prostor u Rockovniku nisu zaslužile, u niškim rock krugovima (baza Balkanrocka je u Nišu) mnogi smatraju da je Galija zaslužila mesto u Rockovniku...

Sandra:  Dušan smatra da je svako dobio onoliko prostora koliko on smatra da zaslužuje. Ako je neko nezadovoljan, ništa ga ne sprečava da sam napravi seriju onakvu, kakvu on želi.  Što se tiče Galije, Dušan je već pravio serijal o Galiji, 1998. za RTS, pa mu je bilo glupo da ponavlja to što je već radio. Ko voli Galiju, neka potraži i pogleda tu seriju. K2 su u jednom momentu, devedesetih godina, bile značajna pojava za scenu. Ne slažem se sa konstatacijom da su manje značajni ženski izvođači dobili mesta, ali, neću sad elaborirati na temu položaja žene na Balkanu. Što se mene tiče, trebalo je da u Rockovniku bude više žena, ali… To ćemo poboljšati jednog dana, u posebnom serijalu! (smeh) Po mom mišljenju, Partibrejkersi su najveći srpski rock bend, a kako ima mišljenja da ih je mnogo u Rockovniku, tako ima i mišljenja da u Rockovniku nisu dovoljno zastupljeni.

BR: Meni je bilo veoma neobično što u Rockovniku nema Đorđa Balaševića, čak ni u onom kolažu na kraju poslednje epizode, u kojem se pojavljuju i oni izvođači kojih nema u ostalim epizodama...

Sandra:  Đorđe Balašević nije hteo da učestvuje. A mi nismo naročito patili za njim, jer, on ipak – ne pripada rock sceni.

BR: Postoje li šanse da se Rockovnik u skorije vreme pojavi na DVD-u?

Sandra: Da.

Sandra, snimatelj Nebojša Bašić, Dušan Vesić, sedi Boris Leiner (Azra, Vještice)

BR: Da li bi se u tom slučaju na diskovima mogao naći i neki prvobitno neiskorišćen materijal?

Sandra: Razmatramo tu mogućnost, i verovatno je – da će biti nekih zanimljivih bonus snimaka.

BR: Kada bi se snimao nastavak Rockovnika koji bi se bavio domaćom rok scenom u prošloj deceniji, koji izvođači i događaji bi po tvom mišljenju zaslužili najviše prostora, šta je obeležilo dvehiljadite?

Sandra: Rockovnik je priča o vremenima. Prethodna decenija je isuviše blizu. Trebalo bi da prođe neko vreme, pa da zaključimo ko je bitna pojava, i po čemu. U tom kontekstu, ne postoji potreba za nastavkom Rockovnika. Veliko je pitanje kako bi se uspostavili kriterijumi. Ovo je New Age. Mi smo analogna deca, a živimo u digitalno vreme. Zaista mi je teško da se setim šta je to novo što sam čula, a da me je pomerilo, od 2001. do danas. Recimo, album Nikole Pejakovića Kolja i Smak Bijelog Dugmeta. Mediji su, ipak, ključna stvar, a znamo u kakvom su stanju isti, već godinama. Uticaj je ključna reč, a ja zaista nemam utisak  da ga je ostvario neko nov u zadnjoj deceniji. S.A.R.S. imaju poruku, i proširili su horizonte scene u poslovnom  smislu, ali, rano je govoriti o uticaju. Ako budem radila TV emisiju, u njoj će se sigurno naći KKN, Block Out, Darkvudi, Plejboj, Dža ili Bu, Kristali, KZU, Dibidusi, Kojot i Eyesburn, Bjesovi, i uopšte – neki muzičari iz devedesetih, koji se u zadnje vreme, vraćaju na scenu. Dakle, stalno dolazimo do iste tačke, a to je pitanje kriterijuma – šta je obeležilo zadnju deceniju? Po mom mišljenju, to su veliki strani koncerti, virtuelno stvaranje nEXt YU pop-rock scene, najpre kroz muzičke festivale, kao i veliki koncerti domaćih bendova. Riblja Čorba je, u tom smislu, uvek na nivou zadatka, a utisci koji su kod mene trajali danima, bili su oni sa  koncerata  Partibrejkersa i  Smaka.

BR: Dokumentarna serija o Ribljoj Čorbi na kojoj ste Dušan i ti radili najavljena je još pre dve godine, Bora je u jednom intervjuu izjavio da je i završena... Šta se desilo sa tim projektom?

Sandra: Naša samostalna produkcija PDV napravila je dokumentarni serijal Riblja Čorba – Pesme bez kojih se ne može. Televizije trenutno nemaju novca da to plate. Nadamo se da će situacija uskoro promeniti.

BR: Šta možemo očekivati od bas u budućnosti?

Sandra: Spremamo jedan novi projekat, i nameravamo da završimo jedan stari projekat, moj  dokumentarac, pod radnim nazivom Zabranjeno Pušenje i Ja.

(Balkanrock.com, 22. januar 2013)

среда, 16. јануар 2013.

Cotton Pickers – SlaughterHouse Blues (2012)


Blueseri Cotton Pickers objavili su nedavno svoj prvenac, SlaughterHouse Blues.

Ovaj mladenovački bend, veoma sretno odabranog imena, koji od samog nastanka do danas čine Jovan Stepić – gitara i vokal, Ivan Stepić – bas i Uroš Ugrinović – bubnjevi, na sceni je još od 2004. godine (mada su u periodu od 2006. do 2008. pravili pauzu u radu), protutnjao je kroz takmičarske festivale osvajajući brojne nagrade, a krajem 2012. godine objavio je svoj prvi album.

Na SlaughterHouse Blues (nazvanom tako jer su članovi benda koristili napuštenu klanicu kao prostor za vežbanje, bez šale!) Pickersi su se predstavili kao kompetenti autori i muzičari. Na albumu ima nekih claptonovskih i knopflerovskih momenata, ali preovladava – kako sam naslova nagoveštava – siroviji zvuk, i to sjajno funkcioniše i u bržim („Love“, „Alone“, „Song Of The Drifter“) i u laganim („Waiting For A Bus“, „Every Day“) numerama. Siroviji zvuk umnogome je podrazumevao neposredniji pristup – otuda utisak da su sve pesme snimljene iz cuga, što znači: odsvirane iz srca (drugačije i ne može biti kad je reč o bluesu, reći će mnogi). Nekoliko neispeglanih detalja doprinosi ovom utisku, te se o njima iz ovakve perspektive ne može govoriti kao o pravim nedostacima. Jedini problem kada je reč o ovom albumu jeste grleni vokal Ivana Stepića, svakako, umnogome odgovarajući za žestoki blues zvuk na momente („Love“, „Alone“, „Song Of The Drifter“, „Missing Blues“) na samoj granici sa hard rockom, mada se ne možete oteti utisku da bi na pojedinim mestima Ivanov „pravi“ glas bolje legao.

Summa summarum, SlaughterHouse Blues je jako dobar blues rock album, koji, i pored trenutaka melanholije, odiše dobrim raspoloženjem – Cotton Pickersi biće zvezde beerfestova, u to nema sumnje – i, nadajmo se, početak jedne lepe karijere. Mladenovački „Berači pamuka“ su nastavljači svetle tradicije, dostojni naslednici Sirove Kože, Point Blanka, Blues Tria, Zone B i Husha, potvrda činjenice da je na ovim prostorima mnogo onih vičnih „zapadnjačkom“ bluesu (nasuprot našem, „balkanskom“ bluesu, kako bi rekao Vlatko Stefanovski). Nema razloga da za koju godinu Pickersi ne dožive slavu u evropskim blues krugovima. Duhoviti govorni introi, koji predstavljaju veoma zanimljivo rešenje, mogli su biti snimljeni u bilo kojem teksaškom klubu, ali Pickersi su se postarali da oni koji slušaju album znaju da slušaju blues band iz Srbije, ne iz Sibira, ne iz Sirije, već iz Srbije. Srpski blues, bato!

Ocena: 3,5/5

Datum izdavanja: 26.11.2012.
Žanr: Blues, blues rock
Dužina trajanja: 44:45
Izdavač: Long Play

Spisak pesama:
  1. Meat And Potatoes“ – 2:11
  2. „Waiting For A Bus“ – 3:57
  3. „Love“ – 5:50
  4. „Alone“ – 3:14
  5. „Every Day“ – 6:52
  6. „Song Of The Drifter“ – 3:00
  7. „Missing Blues“ – 4:42
  8. „SlaughterHouse Blues“ – 7:08
  9. „My Girl“ – 4:01
  10. „Meat And Potatoes (Full Version)“ – 2:12
(Balkanrock.com, 16. januar 2012)

понедељак, 14. јануар 2013.

Riblja Čorba - Uzbuna! (2012)

Krajem prošle godine Riblja Čorba objavila je svoj devetnaesti studijski album, Uzbuna!.

 …ali ja mislim da tu ima neke kreativne budućnosti: onog trenutka kad mi osetimo da nam nestaje prostora u kom možemo da napredujemo, tog momenta mi treba da se povučemo, da odsviramo koncert i da kažemo: narode, živi bili, bili ste divni, bili ste dobri, mi odosmo.
(Bora Đorđević, 1982)

Taman smo pomislili da je zvanično najveći srpski rock bend izgubio dodir sa srpskom rock publikom, kada su članovi Riblje Čorbe pokazali da još imaju ponekog keca u rukavu. Prvo su objavili živi album sa snimkom koncerta iz 1985. (nadajmo se da im ovaj potez neće preći u pogubnu naviku), i to na vinilu, a zatim su, na promociji Koncerta za brigadire u Domu omladine (!) najavili novi studijski album, koji će biti objavljen i na disku i na vinilu i biti produciran od strane – Johna McCoya (pročitao sam vest više puta i na kraju ostao ubeđen da je autor teksta pogrešio).

No vest se pokazala kao istinita: album (ne baš sretno odabranog naziva) producirao je McCoy, pod čijom je producentskom palicom, ako smo skloni (a jesmo) da se složimo sa Pecom Popovićem, Čorba zvučala najbolje što je u datom trenutku mogla, a za miksovanje, obavljeno u Abbey Road Studijima, bio je, pored McCoya, zadužen Peter Mew, koji je bio inžinjer zvuka na albumima Pretty Thingsa, Freea, Hanka Marvina i, pazite sad – Pink Floyda (Ummagumma) i Syda Baretta; Vlahovići su dizajnirali veoma zanimljiv omot sa robotizovanom verzijom čuvenog pileta sa Mrtve prirode, i sve je ukazivalo na to da su članovi Riblje Čorbe konačno oslušnuli šta govore kritika i publika od koje su se, pristajanjem na učestvovanje u pop-nekulturnom spektaklu, u poslednjih desetak godina porprilično otuđili. Nismo, razume se, očekivali neku novu Istinu, ali se jesmo nadali nečemu velikom, mada smo i albumom kvaliteta Nojeve barke mogli biti zadovoljni.

Avaj, većina naših očekivanja nije ispunjena. McCoy jeste odradio dobar posao; Vickovi bubnjevi zvuče zaista dobro, a klavijature Nikole Zorića potisnute su (ispravno) u drugi plan gde god je to bilo moguće. Jasno je da se težilo nešto sirovijem hard rock (ili, u krajnjem slučaju: rock) zvuku, što je i postignuto, u meri u kojoj je to moguće sa ovom postavom Čorbe; u tom smislu je više nego zanimljiva upotreba usne harmonike na naslovnoj numeri. Međutim, autor ovih redova očekivao je, bez stvarnog pokrića, doduše, pošto mu je produkcijski rad Johna McCoya nakon prestanka saradnje sa Ribljom Čorbom malo poznat, znatno moderniju produkciju, čiji bi rezultat bio zvuk možda čak i pomalo metaliziran; očigledno je da ni McCoy nije uspeo da izađe iz osamdesetih. To, naravno, ne znači da i u ovakvom pomalo arhaičnom (ovakvo određenje možda se ne bi nametalo da autor nije imao drugačija očekivanja i da pre slušanja Uzbune! nije imao prilike da čuje nove pesme Smaka) pakovanju Džindžer i Vicko nisu standardno dobri. Vickovi bubnjevi zvuče zaista sjajno, Džindžerove solaže i dalje su prilično inventivne, dok Džindžerovo i Zorićevo nadsviravanje u „Od čega ću bre da umrem“ i Zorićev veoma lep solo u „Biće bolje kad prenoći (Od nemila do nedraga)“ predstavljaju veoma zanimljiva i osvežavajuća rešenja.

No kakva je stvar sa onim najvažnijim – Borinim pevanjem, tekstovima i pesmama kao celinama? Očigledno je da Bora ima velikih problema sa glasom: kada vam glas pukne na koncertu hajde još i nekako, ali kada je na studijskim snimcima nemoguće prikriti da su od vašeg glasa (u ovom slučaju „najprepoznatljivije konstante srpskog rocka“, kako reče Nenad Pejović) ostale krhotine, u velikom ste problemu. Bori je na Uzbuni! bilo potrebno dosta pomoći – većinu refrena članovi benda su otpevali horski – a na trenutke njegovo pevanje zvuči poput bolnog hropca („Monetarni udar“, „Kad neko ljubav urekne“).

No najveće razočarenje kada je o Uzbuni! reč predstavljaju same pesme. Političkih tema, sa izuzetkom pošalice „Lelek Serba“, koja se sa našim prilikama u vezu može dovesti tek posredno i koja otkriva da Borin antiglobalizam nije sasvim naivan („Evo Morales i Ugo Čavez / s Amerikom neće savez, / jer ko je lud da pusti stoku / da uništi biljku koku.“), nema, a tako je svakako i najbolje. Lajao je Bora dvadeset godina, bio hapšen i zabranjivan, da bi se malo šta promenilo ili se promenilo nagore i da bi se on naposletku odlučio za jednu političku opciju, što je sasvim legitimno, ali se plaća pravom na titulu „buntovnika“ i „glasnogovornika naroda“, i toga je, čini se, i on sam svestan. Preovlađuju, dakle, ljubavne teme; onih nekoliko pesama sa šaljivim stihovima, „Lelek Serba“, „Od čega ću bre da umerm“, „Šerše la fam“ nije ni približno duhovito kao ranije pošalice benda, a bavi se temama odavno obrađenim, i to sa znatno više uspeha („Gnjilane“, „Disko mišić“, „Jebi ga“), mada valja priznati da „Šerše le fam“ nije bez svog šarma, čemu umnogome doprinosi francuska harmonika. Glavnina materijala, ljubavne pesme, nisu čak ni blede kopije starih pesama. Nema tu onih „suza, krvi i znoja“ kojima su bile ulepljene Čorbine ljubavne pesme sve do Nojeve barke, a kamoli „zvezda potkrovlja i suterena“, „pohotljivih udavača“ i „žena koje puše 'Drinu' bez filtera“, nije teško pogoditi zašto: nema mladosti. Naravno, Čorba još uvek nije zašla u adult contemporary vode, mada im se pesmama „Ti ne znaš šta ćeš da budeš kad porasteš“ i „Kad me već lažeš (Izgubljen)“, kao uostalom i baladama sa Minut sa njom, opasno približila. Tekstovi pesama sa Uzbune! uglavnom su zanatski proizvodi, banalni i metrički aljkavi, i naprosto je zaprepašćujuće koliko se Bora uljuljkao u (odavno stečenoj i, mnogi će reći, izgubljenoj) tituli najvećeg srpskog rock pesnika pa je dopustio sebi ovakav nedostatak ambicije.

Moram da priznam da ja lično najviše problema imam sa pesmom „Užasno mi nedostaje“, koja je, nije tajna, prvobitno napisana za turbo folk pevačicu Svetlanu Ražnatović Cecu; da li je za Ražnatovićevu napisan samo tekst ili cela pesma, nismo sasvim sigurni, ali je činjenica da u ovoj rastegnutoj heavy baladi sa naprosto užasnim početkom sa gudačima ima nečeg folkoidnog, te se autor teksta nije mogao oteti utisku da sluša folk uradak na silu preobraćen u rock baladu. Na pitanje novinara Popboksa da li veruje da će mu fanovi zameriti to što se na Uzbuni! našla „Užasno mi nedostaje“, Bora je odgovorio da ne veruje, i da misli da fanovi „neće to tumačiti kao [...] da Čorba sada svira odbačenu Cecinu pesmu“, no publika će, verujem, tu činjenicu upravo tako tumačiti. To bi značilo da je ono što je dobro za turbo folk pevačicu Svetlanu Ražatović Cecu dobro i za Čorbu, i to je otprilike najbolja ilustracija Borinog nedostatka ambicije.

Nije, naravno, Uzbuna! sasvim bez dobrih komada: naslovna numera i „Malograđanska“ (na kojoj je bas svirao McCoy) nisu bez energije, pa ni bez dobrih stihova, mada je u trenucima kada ove dve pesme dođu do refrena Bora nekako propustio da poentira. Ja sam se nadao da će Uzbuna! biti album kojim bi Čorba mogla koliko-toliko dostojanstveno završiti svoju diskografsku karijeru. Naravno, za tako nešto je potrebna svest o neophodnosti završetka diskografske karijere. Ovako, pošto je Borina filozofija „što na um to na drum“, i što mu, za razliku od njegovih takmaca, Balaševića i Bajage (možda razloge nedostatka ambicije treba tražiti u činjenici da u poslednjih dvadeset godina u svojoj kategoriji drugih rivala nije ni imao), nedostaje svest o sopstvenoj veličini, za dve-tri godine možemo očekivati novi, podjednako bled album Čorbe.

Ocena: 2/5

Datum izdavanja: 18.12.2012.
Žanr: Rock, hard rock
Dužina trajanja: 49:45
Izdavač: Fidbox (ploča), City Records (CD)
Producent: John McCoy

Spisak pesama:
  1. „Uzbuna“ – 3:19
  2. „Monetarni udar“ – 3:42
  3. „Užasno mi nedostaje“ – 5:33
  4. „Lelek Serba“ – 3:47
  5. „Malograđanska“ – 4:41
  6. „Kad neko ljubav urekne“ – 3:53
  7. „Od čega ću bre da umrem“ – 3:49
  8. „Ti ne znaš šta ćeš da budeš kad porasteš“ – 5:07
  9. „Kad me već lažeš (Izgubljen)“ – 4:21
  10. „Šerše le fam“ – 2:52
  11. „Biće bolje kad prenoći“ – 4:07
  12. „Sam sam pao sam se i ubio“ – 4:34
(Balkanrock.com, 14. januar 2012.)