Kada je objavljeno da će se novi album Lite
Ford zvati Living Like A Runaway, čime se, jelte, jasno aludira na ime
Litinog nekadašnjeg benda, očekivao sam da će se ovim albumom „hard rock
kraljica“, nakon Wicked Wonderlanda, neuspelog
koktela elektronike i teških rifova, vratiti korenima – žestokom, sirovom
rokenrolu, te da će na albumu možda biti čak i primesa punka.
Moja očekivanja su samo delimično ostvarena. Lita se uglavnom jeste vratila
šemi bubanj, bas, gitara i glas – uglavnom, jer album nije sasvim oslobođen
electro primesa („The Mask“ i „A Song To Slit Your Wrists By“) – i sirovosti,
no pesme poput „Branded“, „Hate“, „Devil In My Head“ i „Bad Neighborhood“,
pored žestokih i prljavih rifova (Lita nas ovim albumom podseća da sedamdesetih
i osamdesetih nije bila atraktivna samo kao zgodna ženska koja svira gitaru,
već kao zgodna ženska koja jako dobro svira gitaru), imaju pevljive refrene
koji su umnogome u duhu osamdesetih. I iako je kombinovanje moderno produciranog,
sirovijeg hard rocka i melodičnog hard rocka osamdesetih (makar on bio
prečišćen od klavijatura) mač sa dve oštrice, u ovom slučaju rezultiralo je
uspehom. Living Like A Runaway donosi
pregršt zanimljivih komada: rokačine „Branded“, „The Mask“ i „Bad
Neighborhood“, mainstream rock komad „Living Like A Runaway“, maidenovsku baladu
„Asylum“, te obrade „A Song To Slit Your Wrists By“ (koja je nadmašila original
u izvođenju 58-a, projekta Nikki Sixxa) i „The Bitch Is Back“ (sa veoma
zanimljivom upotrebom saksofona, u originalu u izvođenju Eltona Johna). No
svakako najbolji komadi sa ovog albuma su „Devil In My Head“ i horor priča „The
Hate“.
Sa sviračke i produkcijske strane, dakle, albumu je teško pronaći zamerku.
Problem leži u tematici pesama. Naime, Living
Like A Runaway je „divorce album“ (nisam pristalica biografske metode, no
kada umetnik otvoreno kaže šta ga je podstaklo da načini neko umetničko delo, kao
što je to Lita učinila u slučaju ovog albuma, ne možete da delo ne posmatrate u
tom ključu), nastajao nakon Litinog razvoda od Jima Gilletta (nekadašnjeg
pevača ubedljivo najkosatijih glam metalaca, Nitro). Lita o ovom nemilom
događaju u njenom životu govori u velikom broju pesama – „Branded“,
„Relentess“, „Mother“, „Asylym“, „Lov 2 Hate You“, a u istom ključu, verujem,
treba posmatrati i obradu „The Song To Slit Your Wrists By“ – čineći to isuviše
neuvijeno. Kao da je Lita ovim pesmama čitavom svetu želela da poruči: „On je
za sve kriv“. Svakako, neki od najvećih rock albuma rodili su se iz osećanja
tuge i besa, ali izneti svoju intimu pred javnost – naročito pred američku
javnost, uvek spremnu da se naslađuje prljavštinama iz života poznatih ličnosti
– sasvim je neumesno i nepotrebno. Vrhunac u ovom smislu predstavlja „Mother“,
u kojoj se Lita obratila dvojici svojih sinova iz braka sa Gilletom, muzički i poetski
umnogome nalik na „Lisu“ – moglo bi se čak reći: „Lisa“ iz suprotnoe
perspektive. Sa druge strane, upravo bes kojim je nabijen Living Like A Ruanaway predstavlja jedan od glavnih kvaliteta
albuma. Zahvalujući besu do izražaja je došla mračna strana Lite Ford, meni
oduvek zanimljivija od njenih pop obojenih hitova poput „Kiss Me Deadly“,
„Falling In And Out Of Love“, „Shot Of Poison“ i „Playin’ With Fire“.
Living Like A Runaway predstavlja pravi povratak hard rock dive
na scenu, i prava je šteta što umesto nesretnog Wicked Wonderland upravo ovaj album nije objavljen kao njen
comeback. Doduše, ja i dalje imam želju da čujem Litin povratak korenima, album
nabijenim sirovim hard rockom i punkom. No Lita još nije na zalasku karijere...
Ocena: 3,5/5
Datum izdavanja: 4. jun 2012. (Evropa)
Žanr: Hard rock, heavy metal
Dužina trajanja: 48:18
Izdavač: SPV / Steamhammer
Producent: Lita Ford, Gary Hoey
Spisak pesama:
1. „Branded“ – 3:47
2. „Hate“ – 3:55
3. „The Mask“ – 4:09
4. „Living Like A Runaway“ – 4:47
5. „Relentless“ – 3:48
6. „Mother“ – 2:55
7. „Devil In My Head“ – 5:22
8. „Asylum“ – 4:34
9. „Luv 2 Hate U“ – 3:45
10. „A Song To Slit Your Wrists By“ – 3:55
11. „Bad Neighborhood“ – 3:43
12. „The Bitch Is Back“ – 3:38
(Balkanrock.com, 30. avgust 2012.)
Нема коментара:
Постави коментар