Sejo Sexon (Zabranjeno Pušenje): Jugoslavija je finansirala svoje disidente

Zabranjeno Pušenje slavi 30 godina od diskografskog prvenca, Das Ist Walter, i promoviše svoje najnovije studijsko izdanje, Radovi na cesti. Sa Sejom Sexonom, prvim čovekom Zabranjenog Pušenja, razgovarali smo o Radovima na cesti, Walteru, autobiografiji Neleta Karajlića, Malkolmu Muharemu, Indexima, Bijelom Dugmetu i Hladnom Pivu, Sarajevskom atentatu i omladinskoj kulturi u Jugoslaviji.

BR: Trenutno promovišete album Radovi na cesti, da li su „radovi“ sa omota albuma jedini radovi koji se obavljaju na našim cestama?

Sejo: (smeh) Pa, evo, radili smo kroz cijelo proljeće jednu predstavu, koja je igrana u Tuzli, zove se Big Sister, i to je po tekstu Milane Vlaović, i eto, to je bio zadnji rad koji smo uradili prije ljeta. Onda smo se malo uhvatili koncerata, da se setimo pradedovske vere i kako rokenrol izgleda na cesti. (smeh)

BR: Pesme „Sve u tvoje ime“ i „Neprijatelj“ sa Radova na cesti nose specifičnu atmosferu. Da li one upozoravaju na opasnost od ponavljanja istorije?

Sejo: Pa vidi, muzika nije tu da promijeni svijet, muzika je tu da spasi život, (smeh) otprilike tako je ja vidim. Može u nekim trenucima, šta ja znam, nešto učiniti čisto da se čovjek bolje oseća, da može sebi reći da je barem rekao nešto, da nije nijemo stajao. Ne očekujem od tih pjesama, niti od bilo kojeg umjetničkog rada da nešto bitno i konkretno promijeni, ali, kažem, čovjek se jednostavno bolje osjeća kada malo komunicira sa svijetom.

BR: Melodija pesme „Boško i Admira“ malo podeća na melodiju iz tradicionalne irske pesme „Whiskey in the Jar“. Da li je to puka slučajnost, ili je možda neka vrsta citata ili omaža?

Sejo: Pa to je baš puka slučajnost, našla su se dva tona stvarno slična, ali, generalno, pjesma je posebna.

BR: Postoji li neka pesma iz repertoara Pušenja koju izvodite da ti nije „legla“ muzički? Da li je i koliko teško biti vokalni interpretator pesama koje su postale poznate u interpretaciji drugog pevača?

Sejo: Pa slušaj, uvijek je lakše izvoditi pjesme koje si sam komponovao nego u kojima je neko drugi učestvovao, jer onaj koji piše ne vodi računa o tome koliko će to biti lako i teško da neko pjeva, on pokušava da napravi najbolje i najljepše što može. Recimo, pjesma „Kada Sena pleše“, koju je napisao naš gitarista, je meni bila dosta teška, to ovako je više pjesma za Tifu, (smeh) ili za nekog možda narodnjaka, sa onim visokim C3, ili za one što razbijaju kristalne čaše i lustere svojim glasom. Ali dobro, imala je neki svoj šmek i nije ispala loše.

BR: Mile Kekin je, gostujući nedavno na slavljeničkom nastupu Zabranjenog Pušenja u „Skenderiji“, izjavio da su Zabranjeno Pušenje predstavljali jedan od najvećih uzora Hladnom Pivu. Imaju li komunikativne, duhovite protestne pesme Zabranjenog Pušenja svoje naslednike u pesmama Hladnog Piva?

Sejo: Pa znaš šta, najveći kompliment za nečiji rad zapravo nisu te neke nagrade, Davorini, Porini, nego, zapravo, koliko osjetiš sebe u radu nekog drugog. To je lijepa stvar, šta ja znam...  Kad sam bio na probi Hladnog Piva tamo neke davne '97-8. godine, kada još nisu imali puno repertoara, onda bi ostatak pjesama za koncerte bile u stvari pjesme Pušenja, tako da su to svirali na bis, što je meni bilo simpatično. Tu sam baš vidio na zidu zakucan papir sa spiskom pjesama sa njihovog koncerta, i vidim „Lutka sa naslovne strane“. Puno godina posle kad je Hladno Pivo, na sreću, postalo slavan bend, jer, znaš, bilo bi užasno da te klinci citiraju a da posle propadnu u tome. (smeh) Tako da smo se sjetili te situacije i, eto, zvali smo njega da otpjeva sa nama tu pjesmu ponovo na onakav način kako su je oni pjevali u stvari, oni su to, onako, malo brže izvodili. I eto, to je uvod u jedan veliki DVD koji treba da se pojavi na jesen, u stvari, već je gotov, sa koncertom iz Skenderije, i izaći će verovatno 2015. živi album zajedno sa DVD-em sa tog koncerta. Eto, to je u stvari neka bilješka sa te naše proslave 30 godina, koju smo odsvirali u neka tri-četiri grada, ali sarajevski smo koncert snimili i tonski i video, pa, eto, imaćete priliku to vidjeti.

BR: Ti si diplomirao istoriju sa temom „Crk’o maršal – sukob omladinske supkulture i jugoslavenske službene politike“. S druge strane, junaci vaših pesama poput „Yugo 45“ i „Nema više“ sa setom govore o Jugoslaviji. Između kritike i nostalgije, šta je za tebe lično iz današnje perspektive predstavljaju Jugoslavija i ideje na kojima je počivala?

Sejo: Jugoslavija je, u svakom slučaju, bila jedna prilično šizofrena pojava. U njoj si imao jedinu situaciju možda u tom nekom istočnom bloku Evrope gdje je u stvari država finansirala disidente – konkretno, finansirala je rokenrol. Danas se često tvoja generacija pita „Kako je onda rokenrol bio onakav, u čemu je tajna, kako je bilo onoliko bendova, kako je bilo onolike dobre muzike?“. Odgovor je vrlo jednostavan: država je davala ogromna sredstva za omladinske klubove, za rock klubove, za rock festivale, pa čak i za putovanja tih bendova između gradova. Da ne govorim o omladinskoj štampi, u kojoj je bilo možda i dvadesetak izdanja, od Mladine, do Naših dana, Slobodne Bosne, Studenta, Studentskog lista... Tako da je, u stvari, postojala jedna ogromna infrastruktura sa ogromnim sredstvima koja su uložena, i, jednostavno, ta se stvar razvijala u njedrima države, protiv koje su većina tih bendova pjevali, pljuvali, agitovali... (smeh) Tako da je meni uvijek bilo smiješno što su i naši režiseri koji su vani stekli veliku slavu kao disidenti i kao veliki protivnici sistema u stvari bili finansirani od tog samog sistema.

BR: Izjavio si da veruješ da će obeležavanje sto godina Sarajevskog atentata „biti pravi spektakl u rangu otvaranje Olimpijade“, te da je nužno „postaviti se prema tome na pravi način“. Da li je obeležavanje stogodišnjice ovog događaja ispunilo tvoja očekivanja i kako se, po tvom mišljenju kao mišljenju istoričara, treba postaviti prema događajima od pre sto godina?

Sejo: Pa eto, znaš, za neke ljude koji baš ne prate istoriografiju, da ne kažem: nisu profesionalci u tom poslu, to je najlakše objasniti preko neke, hajde da kažem, recentne situacije, a to je dolazak UNPROFOR-a i visokog predstavnika Bosne i Hercegovine, a to doba se nije puno razlikovalo od današnjeg. Znači, postojao je međunarodni faktor koji je bio potreban da održi, koliko-toliko neke uslove za normalan život i da spriječi sukobe. Jer posle niza nekih pobuna u Bosni, desio se taj mandat, barem tamo do negdje 1908, Austorugarska je imala mandat de facto da da upravlja Bosnom. Ona je još uvek bila zvanično dio Otomanskog carstva, ali taj dio je kontrolirao „UNPROFOR“, isto kao što je bilo u ratu. (smeh) Tako da je u stvari sa aneksijom Bosne i Hercegovine taj momenat nestao, u stvari, nije se pravno nikada riješio status Bosne i Hercegovine posle 1908, zbog čega je i došlo do pojave otpora, preko Mlade Bosne, i do ubistva Ferdinanda. Sad ostaje jedna vrlo neriješena situacija i međunarodno pitanje, šta se zapravo desilo: da li je ubijen predstavnik „UNPROFOR-a“ ili je ubijen predstavnik okupatora? Prije toga je Austrija izvršila taj anschluss i u stvari jedna neriješena međunarodna situacija dovela je da mi imamo jednu neriješenu situaciju u svojim glavama na lokalnom nivou. Tako da, oba dva tumačenja od tog događaja su legitimna, i mislim da je bilo potrebno ljudima objasniti, u stvari, koja je podloga bila i jednog i drugog, da bi ljudi razumeli taj događaj. Kod nas, naravno, on je ispolotiziran, naravno, upravo u svijetlu nedavnih događaja, i taj događaj je dobio nekakva dva tumačenja koja su prilično nepomirljiva. U stvari, neko zrnce istine ima i u jednom u drugom.

BR: Da se vratimo muzici. Peca Popović je jednom prilikom izjavio da sarajevski bendovi ni na vrhuncu svoje popularnosti u svom rodnom gradu nisu mogli biti veći od Indexa. Ima li istine u toj tvrdnji, da li je sarajevskim bednovima zaista bilo toliko teško da budu, što se kaže, proroci u svom selu?

Sejo: Vidi, kaže sarajevska poslovica: „Sve biva i prolazi, samo su Indexi vječni“. Zašto Indexi? Pa Indexi su upravo imali taj otklon prema uspjehu, i zauvijek su zadržali neku aureolu poštenih umjetnika, eskperimentatora, ljudi koji su živjeli za muziku. Pogotovo Pimpek, onaj koji je bio, hajde da kažem, njihov fokus i njihov, kako se to kaže stručno, spiritus movens. Ali, s druge strane, Dugme je bilo, u svakom slučaju, po nekim, hajde da kažem, statistikama veći bend, sa više publike, sa većim tiražima, u krajnjoj liniji sa više jahta, manekenki, zlatnih satova, „Jaguara“ koje su vozali po Sarajevu... Međutim, Dugme je uvijek imalo taj odnos da moraju biti najveći, a ne najbolji. Tako da mi u Sarajevu imamo najveći bend koji je Dugme, i imamo najbolji bend, koji su Indexi. (smeh) I s te strane uvijek su u prednosti oni koji su imali takav stav kao što su ga imali Indexi, i nekako na duže staze sve više raste njihov značaj, pogotovu što oni nikad nisu krali pjesme, za razliku od Dugmeta i njihovih naslednika, kojih i danas imamo more na ovoj sceni. U stvari, ono što je bilo nešto što ja kod Dugmeta, u stvari kod Bregovića vidim, što mu najviše zamjeram to je što je, u stvari, otvorio tu Pandorinu kutiju plagijata, iz čega se pojavila do danas jedna hrpa takvih izvođača koji žele cijeli život biti na vrhu tih ljestvica, koji žele cijeli život biti najveći, ne zanima ih baš to da budu najbolji, kao što, recimo, to zanima jednog Rundeka ili Dubiozu. Tako da, eto, to su neka dva pravca kojima danas estrada ide, jedan je pravac Indexa, drugi je pravac Bijelog Dugmeta.

BR: Od svih rock centara u bivšoj Jugoslaviji, samo je Sarajevo uspelo da izrodi dva potpuno autentična muzičko-estetska pokreta – New Primitives i New Partisans. Kako to tumačiš?

Sejo: Pa dobro, ja ne bih ipak rekao da su to dva… Ono, New Partisans je bio jedan instant, u stvari, pokušaj da se na pokretu zaradi, i to je bio projekat Malkolma Muharema, koji je kasnije promijenio mnogo dresova, od New Primitivesa, preko New Partisansa, do Belih orlova. On je stvarno čovek vrlo širokih političkih zanimanja, tako da kažem. (smeh) Tako da je i ovo bila jedna od njegovih faza, jer je pravilno uočio, recimo, kao Malcolm McLaren, koji je bio Engleskoj iza jednog pokreta koji se zvao punk, on je shvatio da taj New Partisans može biti njegova zlatna koka, jer je pravilno uočio da rodonačelnici vrlo često znaju lijepo da zarade na tom pokretu. Tako da, eto, to je sve trajalo možda neka dva-tri mjeseca kao promocija albuma.

BR: Ove godine Das Ist Walter puni 30 godina. Da li planirate na neki način da obeležite i taj jubilej, i kakav je vaš poged na ovo izdanje tri decenije nakon objavljivanja.

Sejo: Pa, to će završiti sa tim izdanjem, mi ćemo se u sljedećem periodu baviti više novim albumom, što se tiče ovog jubileja, za nas je ta priča završena ovim koncertima koje smo radili prošle godine, izaći će taj DVD i to će biti to, a sad ćemo se malo ovom novom malom djetetu, koje ima tek godinu dana i još mu nisu izrasli zubi, sad ćemo se malo s njim pozabaviti.

BR: Album Dok čekaš sabah sa šejtanom ste snimali u Zagrebu zajedno u studiju sa Haustorom, koji su tad snimali Bolero, i EKV-om, koji su snimali S' vetrom uz lice. Kakva sećanja nosiš sa snimanja, postoji li neka zanimljiva anegdota vezana za taj period koju bi podelio sa čitaocima?

Sejo: Pa, jedina zanimljiva anegdota je što je Zena, legendarni Fu-do, koji je tada bio naš perkusionista, zguzio vlasniku studija ženu, i onda je cijeli projekat došao u pitanje, čovjek je htio da nas izbaci iz studija, i onda se našlo kompromisno rešenje, da izbacimo samo njega. (smeh) Ako si primjetio da je vrlo malo udaraljki na tom LP-u. (smeh)

BR: Na internetu kruže demo snimci grupe iz 1981. uključujući i snimak neobjavljene hit pesme „Penzioneri idu na more zimi“. Da li postoji šansa da ovi snimci dođu do nekog zvaničnog izdanja?

Sejo: „Penzioneri“ su izašli na albumu Agent tajne sile i to u skoro integralnoj verziji, skoro isti aranžman, samo fali Neletov vokal sa te prve verzije. A ovo drugo nismo nikada snimili, imaju ti snimci, mislim da je to dovoljno da ljudi slušaju. (smeh) Oni su dosta dobri, onako, naivni, ali imaju neku svoju čar.

BR: A ima li nekih snimaka iz osamdesetih koji su snimani u studiju, a nisu završili na albumima?

Sejo: Da, da, ima. Pa „Zenica blues“ je jedna takva pjesma, u stvari. „Zenica blues“ je bila pjesma koju smo mi onako snimili u nekim pauzama snimanja, nismo je čak htjeli ni izdati, jer nam je, onako, bila mimo neke naše estetike. Mi smo je obično svirali kao bis na tim klupskim koncertima, po tim šupama i rupama gdje smo svirali prve tri godine naše karijere, tako da nismo je nešto ozbiljno shvatali dok nisu ljudi iz tadašnjeg Jugotona rekli: „Momci, ako vi nećete staviti tu pjesmu na ploču, mi vam nećemo izdati ploču“. (smeh) Tako da smo imali ponudu koju ne možemo…

BR: Album Ja nisam odavle si jednom okarakterisao kao „dragocen s te strane jer nam govori iz pozicije nekog čovjeka koji je imao jedan sasvim drugi put i jednu sasvim drugačiju percepciju svega toga“. Da li bi pristao da se album Fildžan viška ili Agent tajne sile objavi kao dupli kompilacijski album zajedno sa albumom Ja nisam odavle Karajlićeve verzije Zabranjenog Pušenja?

Sejo: Pa šta ja znam, mislim da su to dosta nespojive stvari, ne iz razloga… Vrlo je sličan tom stilu, i Nele nije mogao daleko od onoga što je radio prije, ali mislim da, jednostavno, cijela ideologija, naročito način promišljanja te situacije je dosta različit. Ne možeš napravit' kompilaciju od Mein Kampf i Churchillovih memoara. Oni su dragocijen pogled na svijet i sa jedne i sa druge strane, ali ih ipak ne možeš ulivati u iste korpe.

BR: Kad smo već kod Neleta, nedavno se pojavila njegova autobiografska knjiga Fajront u Sarajevu. Jesi li imao prilike da je pročitaš, planiraš li? Imaš li ti nameru da napišeš svoju autobiografiju?

Sejo: Pa, nemam, zasada, moja biografija su moje pjesme u stvari, tako da ja vjerujem da je neću nikad ni napisati. Jer, šta ja znam, kad podvučeš tu neku vremensku liniju unazad, svaka pjesma je neki dio mog života, neke moje stvarnosti, ne sve, kažem, ali, opet, dosta njih. Tako da, šta ja znam, ja sam, mislim, o sebi dosta ispričao preko pjesama. A što se tiče ovih memoara, ovo što sam pročitao po novinama mi je zaista dovoljno, mislim da nema potrebe da se dalje nešto udubljujem u to, tu ima stvarno za mene iznenađujućih i egzotičnih razmišljanja, (smeh) a pogotovu o tome da je najveću zvijezdu i najomiljenijeg čovjeka u Sarajevu sa hiljadama prijatelja neko htio ubiti i likvidirati, pogotovu što su svi njegovi prijatelji ostali u tom gradu manje-više, čak i njegovi roditelji i brat prvih skoro godinu dana rata, tako da, stvarno, kad ovako vidim takvo promišljanje tog trenutka stvarno mi je to smiješno, da ne kažem degutantno, ali, eto, memoari se više pišu zbog sebe nego zbog ljudi koji čitaju, i manje su važni ljudima koji čitaju nego onome koji piše. Ovi memoari su, ja mislim, više bili potrebni njemu da u novoj sredini na neki način opravda svoj dolazak i svoju egzistenciju nego što imaju veze sa stvarnim događajima.

BR: Ti si izjavio, doduše pre par godina, da bi sa Neletom voleo da uradiš nešto poput singla ili unpluggeda, „gdje bi se i umjetnički angažovali i izmijenjali i izmiješali svoje energije“. Nele je nedavno izjavio da bi povratak u Pušenje „mogao shvatiti samo kao neku vrstu proslave 30 godina mature“. Sad kad Nele ne nastupa sa No Smoking Orchestrom, postoji li šansa da napravite neku saradnju, pa makar i u funkciji gostovanja na nekom od vaših koncerata?

Sejo: Pa mislim da su ovi memoari, barem po ovim ljudima što su ih pročitali, njegova tačka na Sarajevo. Ljudi, njegovi najbliži prijatelji koji su to pročitali su stvarno duboko koncernirani jednim vrlo, vrlo problematičnim razmišljanjem o nama, tako da mislim da su ovi memoari njegov konačni odlazak iz naših života.

Autori pitanja: Petar Kostić i Miloš Pavlović; intervju vodio: Savo Drakulić

(Balkanrock.com, 12. avgust 2014)